Hrabro prema Svjetskom prvenstvu

Počelo je u neugodnim okolnostima. Zbog incidenta u finalu domaćeg prvenstva, praktično nekoliko dana prije polaska u Sloveniju odstupio je izbornik Veselin Đuho, a na njegovo je mjesto brže-bolje izabran Zoran Roje. U cijeloj gužvi nije odrađena niti jedna provjerna utakmica, već se u Deželu krenulo samo sa samopouzdanjem i vjerom u vlastitu kvalitetu.

Foto: Nikola Movrić

Start protiv Nijemaca bio je dosta suzdržan. Iako smo objektivno bolja momčad, njemački je vaterpolo zabilježio silan napredak i nitko nije mogao našim igračima zamjeriti pobjedu sa (samo) jednim pogotkom razlike. Protiv domaćina Slovenije bilo je mnogo lakše. "Pet lakih komada" razlike prilično su objektivno mjerilo kvalitete. Konačno, ipak je Slovenija ta koja je posljednja momčad Prvenstva.

Došao je i prvi poraz. Još nedovoljno uigrani Rojin orkestar nije se uspio oduprijeti jakoj Španjolskoj. No, u skupini kakva je zapala Hrvatsku nije sramota jednom i izgubiti utakmicu. Već večer kasnije raspoloženje je potpuno popravljeno velikom i važnom pobjedom nad Italijom, zemljom u kojoj se nalaze sva tri ovogodišnja europska klupska trofeja. Na kraju još su pali i Grci, s kojima nije bilo lako. Nakon dvije teške utakmice, naši "dupini" nisu bili toliko raspoloženi, pa su domaćine Olimpijskih igara svladali tek u produžecima.

U četvrtfinale smo ušli kao prvaci skupine, što nam je omogućilo igranje sa Slovačkom. Bilo je to doslovce "igranje", pa se prešlo na polufinale s Mađarima. Ovdje je već zavladao oprez. Mađarska je silno jaka vaterpolska zemlja, pa je i naša pobjeda bila slatka. Došlo je i "ono" finale, u kojem smo sve imali u svojim rukama, sve i prokockali u finišu susreta.

Foto: Nikola Movrić

Od pojedinaca, koliko god to bilo nezahvalno, moramo izdvojiti nove odličnike. Burić i Franković upravo su se u Kranju predstavili najširoj javnosti, te je u rekordnom roku reprezentacija bez njih postala nezamisliva. Tandem centara, Smodlaku i Hinića možemo bez pretjerivanja proglasiti najboljim na svijetu. Vratar Vićan nastavlja tradicija vrhunskih hrvatskih čuvara mreže, dok je kapetan Barač "rastao" kako je prvenstvo protjecalo. Veterani Šimenc i Štritof ne predaju se, te svakako moraju i dalje biti članovi državne vrste. Fatović, Vranješ, Đogaš... Gotovo se i ne može naći slabu kariku u momčadi. Nedostajalo je tek malo sportske sreće do zlata.

Splitski Riječanin Roje također je svoj posao odradio na izvrstan način. Nije se upuštao u velike zahvate na kadru i igri reprezentacije; preuzeo je Đuhin model, dodao tek možda mrvicu "čarobne prašine", kojom je arhivirana medalja. Budimo zadovoljni, ne dajmo da nam oni koje sport ni ne zanima pokvare radost više no što je nužno.