Josip Sesar treba Ciboni VIP

Foto: Dražen Patarčić

Josip Sesar. Igrač kojega jednostavno samo možete ili voljeti ili mrziti. Tu nema sredine. Već s 16 godina počeo je igrati seniorsku košarku; igrao je zajedno s Draženom Anzulovićem, čovjekom koji bi mu vrlo uskoro mogao postati trener. Da istina je, Josip je ponovno na samim "vratima" svoje Cibone. Već s 19 godina bio je najbolji strijelac hrvatske lige, atraktivan, sportski drzak s svim onim što krasi pravog lidera. 1995. s hrvatskom juniorskom reprezentacijom osvojio je 4. mjesto na Svjetskom prvenstvu, 1996. odveo je naše juniore do samog naslova prvaka Europe pobijedivši u polufinalu SRJ, u finalu vrlo jaku Francusku. Proglašen je za najboljeg igrača Europe, s njim u petorci prvenstva Nikola Vujčić i opet jedan "Zula";Vladimir Anzulović. Već 1997. pozvan je u najbolju hrvatsku selekciju, za poziciju se trebao boriti s bitno iskusnijim Slavenom Rimcem. Tada je u jednom intervjuu o tom dvoboju rekao: "... ni ja ni Slaven nismo takvi tipovi da bismo se svađali za pet minuta više. Svi smo dobra klapa...". Sada ponovno postoji vrlo velika mogućnost da "Riki" i Josip zaigraju zajedno; ta možda i dva najveća "dragulja" hrvatske košarke koja ipak, na međunarodnoj pozornici, u seniorskoj konkurenciji nisu osvojili ništa značajno. Igrači kakvih "susjedi" Srbi i Slovenci, ipak nemaju u svojim klubovima i ligi. Igrači koji mogu sve. Lijepo je samo zamisliti njih dvojicu zajedno; uskoro bi ta slika mogla postati stvarnost.

Josip je provjereni europski igrač koji je već odigrao dvije euroligaške sezone za Cibonu. U prvoj je u 12 utakmica ostvario prosjek od 15,7 poena, gađajući za dva poena s 41 posto, za tri s 25 posto uspješnosti. U drugoj sezoni gotovo identičan učinak u 9 utakmica 16 koševa s puno boljim postotkom šuta; 56 posto za dva, 43 posto za tri poena ali i u prosjeku 6 minuta manje u igri. Uz sve ove brojke i činjenice treba li tražiti još razloga da Josip dođe među "vukove"? Vjerujem da ne. Teško je uopće zamisliti kako bi izgledala Cibonina igra ako Slaven bude imao problema s ozljedom a tu nema Josipa. Potpisati s jednim Bečirevičem ili pak nekim anonimnim Amerikancom? Mislite? Svaka čast njima ali ima nešto puno važnije za nas. Ljudi moji pa Josip je naš potencijalni reprezentativac i ne samo to. Potencijalni vođa, jer vidjeli smo u Švedskoj ove godine da neki naši dečki jednostavno nemaju ono nešto. Josip ima, vjerujte... I kako bi samo lijepo bilo da Slaven bude zdrav i da Josip dođe i proigra, Final Four Eurolige tada bi bio relanost. Ali zaista. Da Josip proigra kako zna, da igra košarku, ne samo da puca iza linije 6,25. Da se zaista uklopi u Anzulovićevu momčad, da prodire, da asistira da bude onaj Josip s početka priče. Igrač koji je izabran na NBA draftu i koji može ne samo Cibonu već i Hrvatsku vratiti na sam vrh. I zato je dovođenje Sesara u Cibonu ne samo Cibonin već i hrvatski nacionalni interes. On jednostavno mora doći i igrati.

Foto: Dražen Patarčić

Gdje je moguća "zamka", loša strana Josipa dolaska? Moguće je da "Riki" i Josip neće funkcionirati zajedno ako "Riki" bude zdrav, moguće je da ozljedom Rimca Cibona postane "one man" momčad Josipa Sesara kao što je to bila prije par sezona. I tada ne krivnjom Josipa već ostalih suigrača koji su jednostavno "bježali" od lopte, svu odgovornost "trpali" na Sesarova leđa. Bilo je strašno za gledati kako u Draženovom domu svi daju loptu Josipu i ne čine ništa više; kao da su "drogirani". To se vjerujemo kod Anzulovića neće dogoditi. I postoji treća opasnost a to je da Sesar samo šutira po košu. A tada to nije pravi on. Njemu treba dati prostora za kreaciju u igri, treba mu dati prostora da pokaže ono što zna. Drugi neka pucaju, možda neki to rade bolje od njega ali rijetki u Europi "igraju" košarku bolju od Josipa. Rijetki. Što se pak tiče slaganja s trenerom tu, zaista vjerujemo, problema ne bi trebalo biti. Sesar je s "Zulom" puno bliži po temperamentu ali i po nekim shvaćanjima košarke nego je to bio s svojim "voljenim" Spahijom.

I na kraju ono najvažnije dolaskom Sesara Cibona bi konačno imala pravu europsku momčad, čvrstu po košem, s vrlo solidnim organizatorima igre, s visokim igračima na krilu koji mogu uloviti puno lopti i šutom otvoriti reket, i kao šlag "Rikija" i Josipa kojima je u europskim okvirima, samo "nebo" granica. Već zamišljam kako Josip prolazi kroz dvojicu dodaje dečkima od oko 209 centimetara visine (Golemac i Omerhodžić) na tri poena i samo se mrežica čuje... A Rimac se sa strane samo smije i kaže: "Čovječe stvarno smo dobri, evo nas Europo!" dok BBB-i pjevaju na "žutom"...