I dame šutiraju

Mi smo lu-đa-ci!

Romina Prar • četvrtak, 10.02.2005.

Dama bez dlake na jeziku u novoj kolumni okreće se hrvatskom mentalitetu, luđacima na i izvan terena. Uspjehe zlatne Janice i srebrnih rukometaša gleda kroz prizmu ženskog "ali". Ili jednostavnije - Mi smo lu-đa-ci...

Kakav vikend. I tjedan. I kakav stav. Nevjerojatno do krajnjih granica. Iako nekima nije dovoljno. A tako je to, niste valjda sumnjali, i sa ženama. Nikad nije dovoljno i nikad ne valja, barem ne do kraja. Premda je priča skoro savršena. Janica Kostelić uzela je nemoguće od nemogućeg. Zlato u spustu! Halo, samo malo, zlato u spustu?! Da, zlato u spustu, iako je u toj disciplini imala "dva i pol treninga". Nije smetalo. "Super Janica", odnosno, superžena i proteklog je vikenda dokazala da sa ženama nikad nisi siguran. Definitivno ne smiješ stvari uzeti zdravo za gotovo, jer epilog je super neizvjestan…

Slika 3 od 4.
Foto: Dražen Patarčić

Kad se činilo da je sve gotovo, kada je Janica, prema vlastitom priznanju, razmišljala "otići kući, jer to se, jednostavno, ne može stići i prestići", upravo tada se – dogodilo. Bacila se na glavu i odjurila, po tko zna koji puta, u povijest. Dva od dva. Kombinacija i spust. Spust je, naravno, posebna kategorija, jer u spustu nikad nije bila prava. I svi su sumnjali da može. Pa sad vi i dalje sumnjajte; žena može i kad ne može. Tako da se znate ravnati ubuduće. Skijaški svijet je (ne znam samo zašto?) još jednom šokiran, Janica je opet sve okrenula naglavačke. Naravno, ostatak društva je frustriran, jer cura iz Hrvatske kupi sve, najbolje, najviše i najbrže. A to je svakoj ženi konačni cilj… Kako se boriti protiv nje? Nikako, najbolje je odustati. Kad si najbolji, onda si najbolji i tu ne pomaže nikakva filozofija. Čista perfekcija, nepatvorena briljantnost, koja će ostati zapisana u analima. Ništa je nije zaustavilo, serija ozljeda, bolesti, izbivanje od 600 dana. Vratila se i pomela sve pred sobom. Uvijek se sjetim dežurnih "mudraca" koji tvrde "kako to nije normalno, jer Gips je najobičniji luđak, koji tjera djecu da hodaju po rubu ekstrema. Luđak? Možda, vjerojatno. Ali, samo luđaci mogu otići do kraja. Pozitivni luđaci, naravno. Nama ionako nikad ništa ne valja do kraja, uvijek ćemo pronaći dovoljno razloga za prigovaranje…

Je, to je, tvrdi se, karakteristika žena. Stalno pokušavaju pronaći "nešto više". Kad nađu frajera, onda je sve super, no uvijek negdje čuči onaj sudbinski – ali. Dobar je, ali… Zgodan je, ali… Zaljubljena sam, ali…

Slika 1 od 1.

Ženski sindrom? Nije, više nije, jer je evidentno da su od te "bolesti" oboljeli mnogi koje ne možeš svrstati u ljepši spol. Rukometaši su u Tunisu uzeli srebro. Samo srebro, krenula je priča. Pazi ovo, "samo srebro". Megalomanija bez kočnica. Kada smo, kako i zašto doživjeli metamorfozu u likove kojima ni srebro nije dovoljno dobro, teško je reći. Samo znam da je sve – tragikomično. Skupina prebijenih, ozlijeđenih i izmrcvarenih rukometaša je na trećem natjecanju uzastopno uzela medalju i nekima to nije dovoljno dobro?! Zašto samo srebro, zašto nije zlato, zašto su nas Španjolci onako razvalili… Poput nezadovoljne žene u stalnoj potrazi za idealnim muškarcem. Radni naslov "tisuću i jedan ali", a da pritom nije riječ o Muhammadu Aliju, legendi svih legendi…

Osobno, ne bolujem od patološkog domoljublja, niti ljubav prema domovini tretiram disciplinom. No, rukometaši su me, iskreno, natjerali da budem ponosna. Teško bi bilo koja momčad preživjela ono što je njih u serijama stizalo. Oni su uspjeli. Trpjeli su batine kakve rijetko viđaš i ipak su dohvatili pobjedničko postolje. U redu, Španjolci su naplatili sve svoje "muke po Hrvatima", ali to, barem kod mene, ne mijenja ništa. Iako su mi, priznajem, poderali živce užasno lošom partijom u finalu, kad makneš emocije, stvar je savršeno jasna. Sjajan uspjeh. Definitivno sjajan. Da smo, možda, imali Cro Copa sa sobom, vjerojatno bismo uzeli zlato. Jer, trebalo se pošteno, junački mlatiti. Sudari s igračima Srbije i Crne Gore, recimo, izgledali su poput prijenosa završne večeri K1 turnira u kojem je prvo pravilo – nema pravila. Udri kad hoćeš, koga hoćeš i kako hoćeš. Bez pardona. Naši su preživjeli i uzeli "samo" srebro. Kakvi smo mi luđaci, pa to je nezapamćeno. Mnogi bi sami sebi govorili vi da imaju uspjehe poput Hrvatske, a nekima ni nakon svega srebro nije dovoljno…

Slika 2 od 3.
Foto: Davor Sajko

Iz ženskog kuta je to, valjda, u redu. Dobro je, ali nikad nije dovoljno dobro. Klasična životna priča, u konstantnom traženju nemogućeg. Mi tražimo idealne frajere, neki traže idealni scenarij. Ne postoji ni jedno ni drugo. Postoji, pak, element ludila u hrvatskoj priči. Ne samo Janičinoj. Rukometaši su, srećom, također na pravom tragu. "Vidimo se u Švicarskoj, tamo ćemo vam naplatiti sve". Takvu su poruku poslali nakon što ih je Španjolska rastavila na proste faktora. "Doviđenja u zemlji čokolade i satova, izbušit ćemo vas k'o ementaler!" Tako bi, otprilike, mogao glasiti slogan za iduće Europsko prvenstvo. Nije loše, dapače, zvuči sjajno. Ako sam prošli puta Niku Kranjčara optužila da nema muda, onda ih rukometaši, definitivno, imaju. Iako, naravno, nisam provjeravala u praksi. Najbolje je sve rekao Gibonni. "Mi smo prvaci". Uz mali redizajn. Nismo, možda, uvijek prvaci, ali smo – luđaci. Konačni luđaci. Mi smo lu-đa-ci. I uvijek ćemo biti. Jedino tako možeš tražiti najviše…

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Povezani tagovi

I dame šutirajuSkrol
  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!