Dalmatinac sam, Zagreb je moj dom…

Foto: Dario Dodić

Barem nam nije dosadno. Imali smo Big Brother. Imamo i hrpu sapunica. Pogotovo je to sjajno nama ženama, koje se ionako "ne razumijemo previše u nogomet". Ne razumijemo se? Meni se čini da se ne razumiju ni oni koji po svojem i općem mišljenju - navodno razumiju. Čak se ne razumije ni Niko Kranjčar, koji je potukao sve rekorde zanimanja medijske scene. Big Brother? Oni su male bebe. Sapunice? Tamo, vjerujte mi, možete bar nakratko uhvatiti nit. S "ovim" oko Kranjčara meni ništa nije bilo jasno. Iako je završilo posljednjom epizodom "nemoguće misije" i ateriranjem Kranjčara u jato galebova na rivi, teško će me netko uvjeriti da je to, baš ono, posljednji čin. Skoro sam sigurna da negdje u pripremi stoji "to be continued"…

Big Brother je imao jasan cilj. Sapunice također. Znalo se tko je tamo, zašto je tamo, kako se ponaša i koji je konačan cilj. Uživali smo i čekali kraj. Jer, jednom je morao stići. U BB-u je Sale odnio milju, u sapunicama se kad-tad, nakon hrpe nevjerojatnih zapleta, izrodi happy end. A onda, opet, Niko, bez kraja i konca. Vole ga, navodno, žene. Vole ga, navodno i muškarci kojima su "malo draži muškarci". Voljeli su ga, pardon, obožavali u Zagrebu. "Ponosan sam kaj sam Purger". Jesi li stvarno? U Splitu su ga nešto manje voljeli, da budem umjerena. Malo im je išao na živce. Samo dok ga nisu dobili. Voljeli su ga, i još ga vole, mama, tata, sestra, djevojka, menadžeri… Toliko da su ga poput porculanske figure šetali uokolo po Europi i Lijepoj našoj nastojeći ga prodati. Ostaješ u Dinamu. Ne, ne, ipak ne ostaješ. Mogli bi malo do Rusije. Ma, ne, tamo je hladno i nezanimljivo. A Manchester, Parma i ne znam koji sve ne klubovi? Nije loše, ali možda bi mogli okrenuti sve naopačke i na kraju Niku Big sapunicu Brothera poslati u Split? E, tome se čak ni ja nisam nadala. Producenti i scenaristi najpopularnijih sapunica moraju se zabrinuti. I početi učiti od hrvatskih kreatora nogometne zbilje.

Foto: Darko Kraljević

Ženama prigovaraju da samo zarađuju na ljepoti i isticanjem atributa. Smrtni je grijeh zatrpati ljepuškaste manekenke milijunskim iznosima zbog nekoliko koraka na pisti. Ali je zato, valjda, normalno da za 21-godišnjim nogometašem, nakon - usporedbe radi - također samo nekoliko koraka krene klasična histerija. Svi žele znati koliko je težak, koliko jede, koliko pije Coca cole, zašto trči, kako trči… Da je samo još malo trajalo, da su se u priču uključili, recimo, Crvena Zvezda ili Partizan, Mesić, Kosor, Mikšić i ostala kompanija također bi se morali zabrinuti. I Moira Orfei, naravno, jer ovo je daleko veći cirkus.

Dobra vijest? Imamo dovoljno televizija, pa uvijek možeš promijeniti program. Loša vijest? Niko Kranjčar je, za razliku od Bih Brothera i sapunica, okupirao sve tv-kanale i više se nisam uspjela sakriti od milijun teza kamo će, kada, zbog čega i za koju cijenu. Saznala sam, iako se nisam previše trudila, tko je kriv što je Kranjčar postao izdajica u gradu koji je obožavao njega i suprotno, odnosno kako se transformirao u ljubimca Dalmatinaca koji su, ako sam ja do sada dobro pratila, kronično alergični na sve iz metropole. A kamoli kad im "nešto" iz te iste metropole guraju u Dioklecijanov grad. Jer, uporno su tvrdili da je Zagreb, zapravo, Beograd. A nije. Kako odjednom nije? Pa nije, jer su Dalmatinci odjednom postali ponosni kaj je Niko Purger! Tu sam se, priznajem, izgubila. Dalmacija je počela slaviti Purgere, Purgeri su počeli mrziti Purgere i paliti svijeće za umrlu purgersku čast, "zabavljati" se s policijom i tko zna što sve ne. Teško je mislit' na romantiku kad je tako dobar. Baš zgodno zvuči. Svi ga vole i nitko ga ne voli. Po potrebi. A on je tako dobar…

Foto: Darko Kraljević

I poprilično skup. Navodno su ga "prodale žene", da bi se tata Zlatko iščupao iz ralja financijskih poteškoća. Aha, tu smo. Iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena. Iza Nike ih, očigledno, stoji nešto više, ako je vjerovati "dobro informiranim izvorima". Ne ide, pa ne ide bez ženske ruke. Sasvim logično. A kaj-ča veli Niko? Koliko sam ja shvatila uglavnom je šutio i smješkao se. Valjda da i dalje bude voljen. I tu mi se srozao u očima. Zašto? Jer nije pokazao ono što bi svaki emancipirani muškarac (skoro sam napisala metroseksualac) morao pokazati. Muda, dragi. Da je imao muda rekao bi i on što ga zanima i kamo bi volio otići. Ovako je statirao iako mu je dodijeljena glavna uloga. Volim sapunice, ali neki red mora postojati. Ovdje ga nisam pronašla. Što može biti i moj problem, jer se očigledno nisam dovoljno trudila. No, sve i da jesam, ostala bih "paf". Svaki dan iznova. Potpisao je, nije potpisao; ostaje, odlazi. I tako stalno ukrug.

Samo još fali da Igor Štimac kupi Zdravka Mamića. Ili obrnuto. Ili, još bolje, da ga sad Hajduk proda Dinamu. Onda će BBB složno zapjevati "Dalmatinac sam... "