Potpis kao zahvalnost hrvatskim vitezovima ili...?

Zašto je potpisivanje Peticije od strane hrvatskih nogometnih reprezentativaca izazvalo takvu reakciju u javnosti? Odgovor se, zasigurno, sastoji od nekoliko komponenti. No prije toga, treba biti jasno da to zaista, pojednostavljeno gledano, jest "obično" potpisivanje Peticije. Razlog takvog gledanja je u tome što temeljne građanske slobode sasvim neupitno omogućuju takvu vrstu izjašnjavanja pojedinca. I nitko nijednom "vatrenom" ne može osporiti to pravo. No, isto tako je točno da se svačije "svrstavanje" može komentirati. Zbog toga i svaki pojeidnac i hrvatska javnost ima pravo taj čin ocijeniti i prokomentirati, tim više što on nije bio uobičajen - pojedinačan, već je riječ o svojevrsnom kolektivnom potpisivanju. Upravo tim kolektivnim nastupom nogometaši su skrenuli pažnju javnosti na sebe i na svoj stav (možda su i željeli da tako bude). Nakon toga je uslijedila lavina.

"Nije bilo baš nikakvog pritiska i obveze potpisivanja", bio ja kategoričan izbornik Blažević. I nema razloga ne vjerovati mu, pogotovo stoga što bliski izvori govore tome u prilog. Navodno, inicijativu je pokrenuo Igor Štimac, a zatim tražio od "šefa" slobodno poslijepodne za reprezentativce. Blažević je odobrio, naglasivši da je vrijeme nakon ručka ionako njihovo slobodno vrijeme. I ako se povjeruje da nikakve formalne obveze stavljanja potpisa nije bilo, ostaje pitanje neformalnog pritiska. U atmosferi koja je prisutna kod okupljanja sportskih nacionalnih reprezentacija nužno je zajedništvo i kolektivnost, jer se to neizostavno očituje u igri. Isto tako je shvatljivo da nitko ne želi biti rušitelj takve atmosfere, a kad se tome pridoda i veći autoritet (stvarni ili nametnuti, svejedno) pojedinih igrača, sasvim je realno procijeniti da je jako mala vjerojatnost da toliko velika skupina ljudi, koji žive u različitim okruženjima širom Europe, razmišlja na isti način, u ovom slučaju bila kompenzirana stavom svjesnog prilagođavanja s ciljem izbjegavanja neugodnih pitanja ("A zašto ti nisi...") ili neugodnih posljedica ("Da li ću biti ponovo pozvan..."). A, na kraju krajeva, jesmo li svi mi uopće svjesni odgovornosti kad stavljamo svoje potpise na razne peticije, ili ih potpisujemo olako? Zašto bi "vatreni" bili drugačiji?

Iz njihovih izjava jasno je da nisu pročitali tekst Peticije, i sami su to priznali. Neki su, poput Igora Štimca, nakon naknadnog čitanja, rekli da se slažu sa svim navedenim. Nije poznato što misle ostali. Na kraju krajeva, nisu niti dužni izjašnjavati se. Čini se da je većina njih potpisala ono što je i sam Igor Štimac izjavio: "Jednostavno, želimo ovim putem izraziti zahvalnost svim ratnicima koji su stvorili ovu državu." A o osjećajima se ne sudi, staro je pravilo. Poučeni time, teško ćemo dovesti u pitanje osjećaje hrvatskih reprezentativaca prilikom potpisivanja Peticije, ali to se ipak u reakciji javnosti proteklih dana dešavalo. "Poručujem reprezentativcima, koji su od 1990. nadalje zgrtali milijune širom Europe, dok sam ja bio na prvoj crti bojišnice, da nisu pozvani da brane čast Domovinskog rata", bila bi parafraza prosječne (negativne) reakcije. Ili pak: "Ako im je stalo do hrvatskih branitelja, neka nogometaši ulože u hrvatsko gospodarstvo svoje novce i zaposle te ljude". Jasno, bilo je i pozitivnih reakcija, mnogo ljudi stalo je iza čina potpisa hrvatskih nogometnih reprezentativaca, i sami reprezentativci dobili su niz reakcija podrške.

"Nismo htjeli širiti nikakve političke poruke, niti ovaj akt smatram političkim činom", izjavio je Štimac. No, sam čin već je po svojoj naravi politički, a i naknadne izjave potpuno su kompromitirale navedeni citat. Ćiro Blažević zbori: "Budućnost će mi dati za pravo, samo neka narod dođe pameti." Davor Šuker pretvorio se u neuvjerljivog i razmahanog diplomata u "improviziranom studiju HTV-a", dok mu je Ivica Blažičko oprezno postavljao pitanja na tu temu, a Šuker mu upadao u riječ: "Respektiram novu vlast, ali za četiri godine bit će izbori, narod će tada pokazati da li je za ovu vlast ili onu pravu - hrvatsku. Ja osobno nisam glasao ove godine, nisam imao vremena, ali za četiri godine mogu donijeti i milijun glasova, glasova pravih Hrvata." Spomenuo je Šuker i "režimske medije", koji su ih najviše napali, i još niz stvari... Bila bi zadivljujuća takva "proturežimska" određenost kapetana hrvatske nogometne reprezentacije, bila ona opravdana ili ne, kad bi nam pamet imala malo kraći doseg. Ali nema. Jasno se sjećamo i šutnje i opravdavanja i "poklanjanja golova" bivšem režimu ili glavnom "režimliji". A po čemu je taj režim bio bolji od današnjeg? Barem po jednoj stvari, odgovorit će Davor Šuker - bio je "hrvatskiji".

Dvojba ostaje visiti u zraku (iako svi svoj stav već imaju). Da li se ovdje radilo o podršci "hrvatskim vitezovima", ili se radilo o kontriranju hrvatskoj vlasti, a u korist "hrvatskije" vlasti? Da li uopće postoji sukob hrvatskih vitezova i hrvatske vlasti? To, pak, ovisi o tome koga svrstavamo u hrvatske vitezove - da li su to oni koji su se časno i pošteno borili za Hrvatsku, ili su to svi koji su se borili za Hrvatsku, ali napravili su "jednu ili dvije prljave stvari", kako je to objasnio Igor Štimac. Ako su to i jedni i drugi (odnosno, među njima nema razlike), zbog čega se oni danas osobno svrstavaju u pojedinu od tih grupacija? Zašto neki od njih ne osjećaju da su "na nišanu" novih hrvatskih vlasti (a to su najčešće oni koji danas brine brigu kako preživjeti), dok drugi imaju osjećaj da se ruši njihova čast i čast Domovinskog rata (ti nemaju problema egzistencijalne prirode)?

"Vatreni" su se opredijelili za jednu stranu, možda velika većina njih sasvim čistih namjera, na umu imajući onog "pravog" hrvatskog viteza. Jer, tko bi (osim Štimca?) čistog srca i poštenih namjera vitezom nazivao čovjeka koji je napravio zločin. A kad se svemu tome pridoda i mogući strah od prozivanja zbog lagodna života u vrijeme prvo ratnih razaranja, a kasnije sveopće neimaštine, tada je razumljivo da treba brže-bolje pohitati i jasno naglasiti da su hrvatstvo i zahvalnost glavni pojmovi u sustavu vrijednosti naših nogometnih reprezentativaca. "Možda će netko pitati - gdje ste bili svih ovih godina dok smo mi ratovali", preduhitrio je "mudrijaše" Igor Štimac, i odmah odgovorio: "Dali smo nešto Hrvatskoj na polju na kojem smo mogli, širom svijeta smo prenijeli njezin barjak, na čast i ponos svih Hrvata i svih onih koji su ginuli ovdje." Da, točno je, i to se ne može osporiti. Ostaje tek činjenica da je "nošenje barjaka" paralelno naplaćivano u stranim novčanicama, u milijunima stranih novčanih jedinica. Prva crta bojišnice ipak je nešto sasvim drugo, tamo nema "šuškavaca". A uvijek se moglo sve ostaviti i krenuti u rat. To bi, naravno, bilo suludo, ali jasno pokazuje ljestvicu vrijednosti. Svi su toga svjesni, neki jasnije, neki manje jasno, i zato svi potezi u proteklih deset godina (šutnja i podilaženje), kao i ovaj zadnji istup (protivljenje vlasti) imaju isti predznak - onaj "velehrvatski". Bilo bi to sasvim nesporno, kad u svemu tome ne bi tinjala jedna sumnja u "igranje na sigurno". Jer "igranje na Hrvatsku" je sigurni dobitak, igranje na jake nacionalne osjećaje, na vitezove, branitelje, one koji su dali najviše, igranje "na masu", to je sigurni dobitak. Zbog toga ostaje dojam su se "vatreni" sve ovo vrijeme skrivali iza hrvatstva, srameći se vlastitog bogatstva i "jet-set" života u trenucima kad su se vraćali u siromašnu Hrvatsku. Da bi se, na kraju, prekjučer sakrili i iza lista papira Peticije. Nespretno i nepotrebno.