Šest godina za povijest

Mnogi nisu vjerovali kada je Miroslav Blažević poručio ”dosta je bilo, umoran sam, odlazim, definitivno odlazim…”. Uostalom, zašto bi i vjerovali, ionako mu nije prvi put. Sve je izgledalo kao još jedna dobro smišljena "taktička varijanta” trenera koji je uvijek znao kako – manipulirati. Sve je izgledalo još nevjerojatnije kada se zna da je Ćiro dobio “jednoglasnu” podršku članova Izvršnog odbora Hrvatskoga nogometnog saveza. Iako rezultati reprezentacije Hrvatske nisu blistavi, nisu uopće, “nogometna vlada” dignula je palac gore za Ćiru. I onda se on odlučio na silazak sa scene, u trenucima kada je to sigurno izgledalo kao posljedna opcija. Ali, to je Ćiro, nepredvidljiv do krajnjih granica. Umjesto ostanka u sedlu, odlučio se na putovanje u jednom smjeru…

Zašto je otišao? Vjerojatno će to ostati u njegovoj intimi, na što ima potpuno pravo. Makar bi bilo dobro da se zna o čemu se tu zapravo radi. Priča, kao i uvijek kod nas, ima toliko da je gotovo nemoguće izabrati pravu. Prva, Ćirina, sugerira umor, od svega i svih, novinara pogotovo. Ima i onih koji će reći da je sve stiglo kao politički diktat s vrha, u trenucima kada se hrvatski nogomet nalazi pred – kolapsom. Jer, Ćiro je, dobro je poznato, ljubitelj i ljubimac prijašnje vlasti. Barem to nikada nije skrivao, ostao je do kraja dosljedan, iako su predviđali kako će se okrenuti. Dakle, teza ide otprilike ovako. Sadašnja hrvatska vlast je, navodno, poručila vodstvu nogometa ”kako bi dugovi klubova mogli biti rapidno smanjeni, kako će se nogometu pomoći, ali pod jednim, jedinim uvjetom”. Ne treba pojašnjavati da je taj uvjet odlazak Ćire, koji je državnom vrhu dodatno podigao tlak nakon potpisivanja peticije za zaštitu digniteta Domovinskog rata, uoči dvoboja sa Škotskom u Zagrebu. Upravo tu se, tvrde neki, prelila čaša, upravo tada je Ćiro, možda, sebi potpisao presudu. Ostaje i onaj dio priče u kojem se kao razlog Blaževićevog odlaska spominje strah od neuspjeha u kvalifikacijama za SP 2002. Ovako, Ćiro, ako Hrvatska i ne ode u Koreju i Japan, uvijek može potegnuti za tvrdnjom da bi sve bilo drugačije samo da je on ostao. Lomila su se koplja dok je bio tu, lome se i sada kada je otišao.

Jedno mu se, bez obzira na sve minuse (kojih je, nažalost, imao previše) mora priznati. Sa najdelikatnijom skupinom u Hrvatskoj, što naši nogometaši svakako jesu, znao je što i kako mora raditi. Izgradio je poseban odnos sa igračima nacionalne momčadi, za njih je on uvijek bio i bit će najveći trener u Hrvatskoj. Dovoljno je prisjetiti se riječi Alena Bokšića, koji je nakon Ćirine ostavke poručio ”razmislit ću hoću li se odazvati budućem izborniku”. U tim riječima može se pročitati – sve! Najveća istina, koja će reći kako je Ćiro uživao podršku svojih “trupa”, čak i onda kada je i samim igračima (Davoru Šukeru, primjerice) došlo na vrh glave njegovo ponašanje. Definitivno će svaki budući izbornik kojem će biti povjerena ta velika čast i obaveza, sa sobom u svlačionici imati duh Ćire Blaževića. To je sigurno. Baš kao što je sigurno da bi malo koji trener, bez obzira što mi mislili o tome, sa Hrvatskom napravio ono što je napravio Ćiro. Nećemo ga braniti, nemamo ga ni zašto, ali iza njega je ostalo nešto. Ostalo je puno, zapravo. Toliko puno da njegove limite u budućnosti, vrlo vjerojatno nitko neće dostići. Dovoljno je spomenuti treće mjesto na svijetu. Sreća ili ne, to se dogodilo pod njegovom palicom. E, sad, naći će se i oni koji će reći ”s onakvom momčadi bi i moja baba bila prvak”. Takvi su zaboravili da je Ćiro znao pogoditi s rješenjima koja su ponekad izgledala poput “klasičnog samoubojstva”. I onda kada nitko nije vjerovao, Blažević je znao izabrati pravi put. Baš kao što je u svojoj fanatičnoj dosljednosti često znao otići i u krivom smjeru, što ga je koštalo rezultata…

U Hrvatskoj je, nažalost, jedna od najdražih disciplina pljuvanje po svemu što ima miris uspjeha. Stoga nije čudo da se Ćiru gazilo i onda kad je trebalo, i onda kad nije. Doduše, tome je i sam kumovao. No, to je on, to je Miroslav Blažević… Nikada nije odustao od svojih razmišljanja, išao je kontra svih i svakoga, uz njega su uvijek bili samo igrači. Zato se ne smije zaboraviti da taj čovjek ima i te kakve zasluge za fantastične rezultate Hrvatske. Možete se slagati ili ne, ali to je, jednostavno – istina. Nažalost, kod njega su uvijek bile prisutne suprotne polarizacije. Trošio je energiju i vrijeme na masu nebitnih, banalnih stvari za naš nogomet. Od političkih angažmana, ratova s novinarima, petljanje u sve i svašta… Jedino tako je moga egzistirati, jer njemu status “običnog izbornika” nikada nije bio dovoljan. To nije njegov stil, iako bi mu takav stil, možda, garantirao “mjesto na klupi do kraja života”. Sav taj njegov cirkus i ne bi bio toliko strašan, da zbog toga nismo propustili neka natjecanja koja nismo smjeli. Neoprostiv, najveći podbačaj, po našem sudu je bio remi protiv Jugoslavije u Zagrebu, kada smo ostali bez plasmana na EP. Tada je morao, jednostavno morao reagirati HNS i Ćiri pokazati – izlazna vrata. Tako se radi u velikim, pravim savezima, sa velikim, najvećim trenerima. I sigurni smo da bi tada sve izgledalo daleko poštenije. I čistije.

Ovako, sve je izgledalo poput besmislenog poteza u vremenima kada je naš nogomet na “stazi koja vodi u ponor”. To je jedna od stvari koje se Ćiri ne mogu oprostiti. Kada je ostao nakon Jugoslavije, morao je ostati i sada. Morao. Bez obzira na “umor i strah za svoj život”. Ovako, Hrvatska je preživjela udar. Zašto? Zato jer više nema one homogenosti u reprezentaciji, koliko god to zvučalo kao neistina. Igrači su željeli Ćiru. Možda ne svi, ali većina, ona većina čiji se glas sluša, svakako. Sada smo došli do situacije (koja je, da se razumijemo, nedopustiva) da se razmišlja o tome “tko će se odazvati, a tko ne”. Baš zato nije dobro što je Ćiro otišao. Vjerojatno se mnogi neće složiti, ali jasno je da novi izbornik, tko god to bio, neće uživati takvo povjerenje. Neće, sigurno… Ostavio je Miroslav Blažević pečat u hrvatskom nogometu. Pečat koji će tu ostati zauvijek. Svi koji će doći nakon toga, neće dosegnuti takvu karizmu. To će morati priznati svi. Kidao nam je živce, igrao se sa svima, tvrdoglavo išao u svom smjeru, kockao se, izgledao poput luđaka…., sve je to točno. Ali, točno je i da smo se na njega svi naučili. Uvijek je bio tu, u krivo ili pravo vrijeme, sa krivim ili pravim potezima. Posebno poglavlje u njegovom životu su – novinari. S njima je uvijek balansirao na granici mržnje i ljubavi. Iako je, vjerojatno, bliža bila ljubav. Valjda… Sada su ga, reći će, baš novinari, pojedini novinari stajali glave. Što, opet, nije istina. Jer, da je želio ostati – ostao bi – novinarima usprkosr. Ne bi mu bilo prvi put…

Šest godina stajao je na čelu reprezentacije. U tih šest godina putovali smo iz anonimnosti do zvijezda, spustivši se opet nisko. Ali, u tih šest godina, a to je daleko najvažnije, svijet je upoznao Hrvatsku. Italija, Španjolska, Njemačka, Francuska, Nizozemska…, stali smo uz bok njima. To će se, ako nas pitate, najviše pamtiti. Bez obzira na političke angažmane i ine gluposti, koje su pratile Blaževićev rad. Otišao je čovjek nakon kojega u hrvatskom nogometu slijede novi putevi. Otišao je čovjek s kojim nikada niste znali gdje ćete završiti. Jedino ste mogli znati da će “uvijek biti veselo, jako, jako veselo..” Njegove riječi ”jači smo od svih” ili ”postat ćemo prvaci svijeta!” pamtit će se uvijek. Vjerovao je, lagao, hrabrio se i išao naprijed. Na kraju, popeo se svima na vrh glave, jer se nije bavio samo nogometom, a da sve bude još gore, više ga nije “išla ni karta”. Motivator, lažljivac, šarmer, veliki trener, prevarant, dobričina, ljigavac, tvrdoglavac. Sve to je on. Ovisi s koje strane ga gledate. Zapravo, najviše ćete reći kada kažete on je – Miroslav Ćiro Blažević. Jedan i jedini. Neponovljivi. Na kraju, ipak je otišao, ipak…