Više od tenisa

Velik broj gledatelja već na jačim mečevima prvog kola i lijepa slika s tribina kad god su igrali Moya, Đoković ili naš Marin Čilić, finale koje je bilo rasprodano tjednima ranije, dok još nitko nije mogao ni slutiti tko će u tom finalu igrati, velika gužva u Stella Marisu posljednjeg dana turnira, 200-injak akreditiranih domaćih i stranih novinara... Sve to bio je ovogodišnji Umag, koji se još jednom pokazao kao vrhunski sportski, ali, kako će to istaknuti direktor Slavko Rasberger, i društveni događaj.

Istina, Rafael Nadal, Ivan Ljubičić i Mario Ančić, ili još poneko zvučno ime, nisu bili tu, David Ferrer otkazao je u posljednji trenutak zbog umora, indisponirani Guillermo Coria i nešto manje blijedi Juan Carlos Ferrero ispali su rano, a ni kralj Carlos Moya nije jak kao nekada... Istina je da bi s njima (ili barem nekima od njih) turnir dobio dodatnu kvalitetu i da se za njih isplati boriti - ali je istina i da ni bez njih turnir neće propasti. Slavko Rasberger zaista nema razloga za nervozno drhtanje u loži ili kraj terena kad god neki od favorita gubi; Umag se razvio i postao dovoljno jak da uspije čak i kad igrački stvari ne krenu najbolje.

Foto: Igor Petrinović

Iz perspektive čovjeka koji je prvi put osjetio Umag uživo, turnir dobiva sasvim drugačiji izgled u usporedbi s praćenjem izdaleka. Ma koliko se to isključivim ljubiteljima sporta možda neće svidjeti, Umag su i događaji izvan terena; popunjeno kupalište nedaleko teniskog centra već od jutra, koncert na središnjem stadionu na otvaranju turnira, besplatni večernji koncerti na obližnjoj pozornici dok se tenis već zahukta, kasni povratak kući jer se do dugo u noć uvijek nešto događa... Sveukupno, atmosfera i opuštenost koja se može osjetiti na malo drugih turnira i sportskih događaja. I zbog toga je turnir omiljen među igračima i ljubiteljima tenisa, ili među onima koji bi rijetko otišli pogledati tenis - naravno, osim u Umagu.

Normalno, ništa sa strane ne bi puno pomoglo da nema magneta koji će privući ljude na tribine. Uz dolazak do svog prvog naslova na ATP Touru, Stanislas Wawrinka pokazao je da opravdano nosi titulu igrača zbog kojeg vrijedi dati novac za ulaznicu. Iako tu i tamo zakaže, bekhend je posebni užitak za gledanje i snaga u njegovoj igri, a ni na drugoj, forhend-strani nije toliko loš da bi suparnik izrazito profitirao forsiranjem tog udarca. Pored nedodirljivog Rogera Federera, Švicarci sada imaju i sve boljeg drugog igrača, koji će, ukoliko eliminira uspone i padove koji ga ponekad koštaju tijekom meča, biti sposoban za još ovakvih uspješnih tjedana.

Foto: Igor Petrinović

Novak Đoković bio je žrtva umora od niza mečeva u Amersfoortu i Umagu i prvenstveno zbog toga pao korak do drugog uzastopnog naslova, iako su ga svi, pa i on sam, vidjeli kao izrazitog favorita u finalu. 19-godišnji srpski tenisač punio je tribine već od prvog nastupa i imao jako dobru navijačku podršku, što je sigurno jedan od razloga da se u Umagu osjeća kao kod kuće. Ukoliko uspije srediti tjelesne probleme i otkriti što ga točno zdravstveno muči, ulazak u svjetski vrh izgleda kao realnost, a s tim bi, ukoliko se vrati u Umag, bio dodatno vrijedan za turnir. Kad je u punoj snazi, teško je otkriti što Đoković ne može izvesti na terenu - ponekad čak izgleda kao da se igra, ne ustručava se pokazati sve iz svog arsenala.

Uspješnim putem kojim je krenuo Novak Đoković ubrzo će, nadajmo se, otići i Marin Čilić, koji je i u Umagu potvrdio svoj igrački potencijal. Nažalost, Marin je pokazao i neiskustvo u tijesnoj osmini finala protiv Wawrinke, u kojoj je imao break prednosti i još niz break-lopti u trećem setu (čak triput 15:40), no sve to je i realno očekivati u njegovoj prvoj pravoj seniorskoj sezoni.

Foto: Ante Đorđević

Čilić se igrački popravlja, napreduje i izgleda sve bolje u jakim izmjenama protiv kvalitetnih, iskusnijih suparnika, a s time bi mogli dolaziti i novi rezultati poput nedavnog polufinala Gstaada iz kvalifikacija. Renking je postao dovoljno dobar za nastupe na puno Challengera i Marin tu mora tražiti prvi korak prema pozicijama na kojima ga želimo vidjeti, što prije među prvih 100 na svijetu. Nije pretjerivanje da već sada vrijedi barem toliko.

Turnir je imao i debitantski nastup domaćeg Luke Belića na ATP turnirima, uz povremeno vrlo solidno pariranje objektivno puno jačem Đokoviću u prvom kolu. Đoković je u tom ogledu bio ispod svog najboljeg izdanja i dao je Luki igrati, a jedan od razloga poraza bili su Belićevi promašaji koji još spadaju u juniorski tenis. Naravno, to i jest trenutna razina 17-godišnjeg Umažanina; ovaj turnir bio je samo dobra prilika da se okuša među velikim dečkima, njegova prva prava seniorska sezona tek ga očekuje.

Carlos Moya je i sa slabijim renkingom (48. na svijetu) i igrom koja je dosta daleko od najboljih dana dogurao među posljednja četiri, potvrdivši da je u Umagu uvijek posebno inspiriran. Iako je u polufinalu samo u pojedinim fazama drugog seta uspio parirati Đokoviću, kralj Carlos najavio je da još nije rekao zadnju na najstarijem hrvatskom ATP turniru, što je svakako dobra vijest za Slavka Rasbergera. Moya na terenu znači i puno ljudi na tribinama središnjeg stadiona Stella Marisa, čak i ako se njegov meč oduži i potraje do kasno navečer.

Foto: Ante Đorđević

Bio je tu i Filippo Volandri, nikad slabiji od polufinala i svaki put s porazom od kasnijeg osvajača turnira, vidjeli smo tradicionalne ljubitelje zemlje iz Španjolske i Argentine, nekoliko razigranih čeških igrača... I dobre najave za iduće izdanje, za kojeg je Slavko Rasberger već duboko u pregovorima s Marijem Ančićem, očekuje Ivana Ljubičića, a nada se i Rafaelu Nadalu - i ukoliko se bar dvije od te tri želje ostvare, u Umagu ćemo dogodine gledati spektakl.

Odnosno - spektakla će biti kako god ispalo. Umag će nam otvoriti vrata 18. puta, još jedan korak bliže jubilarnom 20. izdanju.