Atila, drhtiš li?

Pogledao sam utakmicu još jednom. Onako, za dušu. I pustimo sad "nacionalističke fore". Radilo se o svjetskim i europskim prvacima, momčadi koja igra "žmirečki" i ubija te sa smiješkom. Nešto kao "kockasti" rukometni čarobnjaci. Šapić, Vujasinović...pa njih dvojica sami oderu Kinu, Japan i slične. Čemu se onda nadati protiv takve mašinerije? Pobjedi? Bilo bi suludo...ili ipak ne bi... I onda tri četvrtine za povijest. Šok i nevjerica, za Srbe, za Svijet, pa i za nas. Vaterpolska lekcija u školskom satu, plus veliki odmor. Morali su nam stisnuti ruku, bili smo bolji, za klasu, i to su prepoznali. A što sad? Sada, Mađari...

Velik rezultat već je tu, medalja oko vrata, postolje...i šta nam još fali? Samo himna. Beogradski pokus nije uspio, vraćeni su "veterani" i ponovno smo se pretvorili u reprezentaciju. Atmosfera fantastična, taktika pogođena, talenat da ne pričam. Sve je rekao Barać u jednom dahu: "Ovo sam čekao cijeli život". Sve one "beogradske" Golgote naplaćene su u sat vremena, a uvrede i psovke pretočene u hvalospjeve; hvalospjeve koji će nakon prvog poraza prsnuti u novi milijun crnih misli i ciničnih primjedbi; okrutno nema šta, nek uživaju dok mogu, zaslužili su. S onakvom igrom Mađarima je bolje da odmah stanu na postolje br.2. Ali oni su Mađari, reći će mnogi, oni imaju Szecsija i Nagyja, oni imaju olimpijsko zlato.

Strah? Trema? Nemoć? Nemoguće. Bar ne na našoj strani. Igraju sa srcem, ali pametno, rekao bi Rudić, toliko puta prozvan i omalovažavan. Istrpio je sva slanja u mirovinu i pokazao na čemu je radio u "vodenom laboratoriju" proteklih godina. Nije se uvrijedio i pobjegao nakon debakla na EP-u, ostao je, i pokazao zašto. Talijani ga obožavaju, nagovaraju da im se vrati, ipak, s njim su pisali zlatne strane svoje vaterpolske povijesti, a u isto vrijeme mi smo ga zvali "senilnim starcem" i čekali to "čudo" od igre. Ratko nam ni to nije zamjerio; često bi u intervjuima za talijanske novine govorio o velikoj rupi u njegovoj karijeri. "Nedostaje mi", govorio bi, "uspjeh s mojom Hrvatskom". Mojom Hrvatskom. Oprosti nam Ratko, nama koji nismo vjerovali i dovrši posao protiv Mađara. Ali oni su Mađari, reći će mnogi, oni imaju jednog Tamasa Molnara, Tibora Benedeka i Petera Birosa. Oni melju protivnike i dva, tri razlike znači kraj. Nema povratka.

Dodaj, dodaj pa na centra. Zvuči poznato? Igra, godinama toliko tipična za nas, ali ne više. Igramo vaterpolo i to veseli. S igračem više izluđivali smo Srbe, stvarali zicere i višak bez problema. S druge strane, s igračem manje bacamo se na glavu, Smodlaka se topi i guši, ali čak i s ozlijeđenim ramenom se "ubija" u obrani. Boškovićeve bombe ste i sami vidjeli, odnosno niste. Barač apsolutno nezamjenjiv, razigra kompletnu momčad, baš kao i Vrdoljak koji zamislite u polufinalu nije puknuo niti jednom, a opet je bio među najboljima, to dovoljno govori o njegovoj veličini. Vićana ne smijemo zaboraviti, Vićana koji brani u životnoj formi, Vićana koji će nam donijeti zlato. Ali oni su Mađari, reći će mnogi, oni imaju Kissa, Kasasa i Szivosa. Ne briljiraju, čak su i sporiji nego prošlih godina, ali kako ne strahovati kad i takvi gaze kog stignu.

Hinić - Smodlaka; i dosta. Najveće borbe vodili su upravo oni, nagutali se vode za cijelu momčad i još stignu zabiti koji gol. Svjetska kvaliteta bez premca, koliko su samo isključenja zaradili, i to krvavo. Ništa manju borbu nisu vodili niti bekovi Burić i Bušlje s protivničkim gromadama, a tu je i Teo Đogaš koji se pokazao u sjajnom izdanju u posljednje dvije utakmice. Jedini ljevak Joković strahovit je talenat, a već igra "veteranski", ne libi se pucati, a ima strašan trzaj, ogroman je potencijal. Kad već nabrajamo da spomenemo i one s manje zapaženim ulogama, ali nije to floskula da od prvog do zadnjeg čine momčad. Pavić je malo branio, ali ovakvog Vićana se ne mijenja, Kunac se malo traži, Marković ne igra puno, ali je solidan i to je to. 13 veličanstvenih plus Ratko prevalili su trnovit put, ušutkali stručnjake i kritičare, sve koji nisu vjerovali. Koračić smo od raja, dvorišta najvećih, samo za odabrane, za zlatne. Ponosni već jesmo, al' odigrajmo to do kraja. Učinimo svijet ljubomornim. Ali oni su Mađari, reći će mnogi, oni imaju svjetsko srebro iz Melbournea.