Strpljenje iskovalo zlato

Svijet nije pravedan, pa tako sportske naslovnice vaterpolisti, rukometaši ili košarkaši mogu dobiti tek kad osvoje velike svjetske ili europske medalje. U suprotnom, ta su mjesta rezervirana za naše nogometne veličine i "veličine", klubove koji troše silan novac da bi se svake jeseni iznova nasukali na prvim ozbiljnim europskim preprekama. S druge strane, imena Đogaša, Vićana, Markovića, Jokovića i drugih veći je dio hrvatske javnosti upoznao tek sada kada su kao svjetski vaterpolski prvaci upisani zlatnim slovima u knjigu najvećih hrvatskih sportskih dostignuća. No, (ne)pravednost odnosa između sportova sada ne treba biti tema. Ne sada kad su se dečki sami pobrinuli da ih Hrvatska upozna, da Hrvati diljem zemlje i svijeta u nedjeljno jutro dišu kao jedan uz nove junake, nove Paklene i Vatrene i zlatne.

Prije nekih mjesec dana i oni koji znaju vaterpolo bi moguće novinske naslovnice od 1. travnja, s Hrvatskom na svjetskom tronu, interpretirali kao solidne prvoaprilske šale, i to malo - nerealne. Ali ne, Ratko Rudić je nakon kratko perioda lutanja pronašao momke koji mu odgovoraju, od kojih je napravio savršen stroj koji je najtežom mogućom stazom, preko Srba i Mađara koji su bili gospodari svjetskog vaterpola već nekoliko godina, stigao do svjetskog vrha. Činilo se nevjerojatno, činilo se kao san, a postala je najljepša vaterpolska bajka.

Gaženje Rusa u četvrtfinalu bilo je upozorenje Srbima, upozorenje da smo tu, da ovoga puta nećemo biti samo stanica na njihovom putu do susreta s Mađarima. Upozorenje koje, na kraju krajeva, Srbi nisu ozbiljno shvatili. Prije nego su stavili kapice na glavu, našli su se u minusu od 8:2, minusu kojeg ni njihovi najveći pesimisti ne bi očekivali. Dok ih je voda razbudila, već je bilo kasno, "kockaste" su kapice već slavile.

Ta ih je utakmica definirala, u očima hrvatske javnosti, ali što je još važnije, u svojim očima, postali su - pobjednici. A kako je kvaliteta neosporna, taj pobjednički osjećaj je ono što je nedostajalo, što smo ovoga puta imali. Proizašao je iz odlične atmosfere, iz osjećaja povjerenja koje su igrači imali jedan prema drugome. Rudić je ovoga puta dobio sve igrače koje je htio, bio je to splet mladih i starijih, iskusnih i manje iskusnih, no s jednom važnom zajedničkom karakteristikom - sve ih je Rudić prepoznao kao pobjednike. Među starijima su izabrani oni s liderskim sposobnostima, među mlađima oni s "mudima". Jer, oprostite na izrazu, bez njih Marković ili Joković ne bi poderali Szecsija u ključnim trenucima. U trenucima kad ne da se lomilo, već se odlučivalo.

Janica Kostelić predvodnica je sjajnih individualnih dosega hrvatskih sportaša, neprikosnovena u broju i važnosti odličja koje je prikupila za hrvatsku kolekciju velikih medalja. Goran Ivanišević oduvijek je bio posebna hrvatska sportska priča, možda naš najomiljeniji sportaš uz kojeg smo svi pustili suzu 2001. No, kao nacija smo se uvijek dodatno vezali uz momčadske sportove, pa se tako i velika vaterpolska pobjeda dostojno proslavila u Lijepoj našoj.

Sada će, s pravom, igrači i sjajni izbornik dobiti lovorike, naslovnice, nagrade, priznanja, nadajmo se i krasan doček na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića. Međutim, ne treba smetnuti s uma ni dobre poteze HVS-a; kao što uvijek znamo pokuditi Savez kad nešto pođe po zlu, treba mu i dati kredit kada ga netko zasluži.

Ratko Rudić doveden je kao spasitelj hrvatskog vaterpola. Reprezentativnog bar, jer klupski je godinama u ili na europskom vrhu. Međutim, ni najtrofejniji vaterpolski trener na svijetu, kojeg će sada i legendarni Ćiro prozvati još većim od sebe, nema magični štapić kojim bi godine gubljenja od Srbije i Mađarske preko noći pretvorio u medalje.

U Montrealu smo bili jako blizu, no na kraju smo se morali zadovoljiti s "drvenom" medaljom, a kad smo očekivali da je to naznaka povratka u vaterpolski vrh, u Beogradu su "barakude" potonule prije svih očekivanja. U mnogim bi klubovima ili Savezima prva žrtva bio izbornik, no Perica Bukić znao je bolje.

Rudić sigurno nije preko noći zaboravio vaterpolo, kao što ga nije ni pregazilo vrijeme kao što su neki sugerirali. Rudić je jednostavno radio, radio i radio, svjestan da će trebati određeni period selekcije dok se ne isprofilira momčad kakvu Ratko želi. I kakvu je konačno imao u Melbourneu.

Strpljenje se višestruko isplatilo i Bukiću i Savezu i Rudiću i hrvatskom vaterpolu. Sada imaju priliku na tome graditi budućnost tog sporta koji u Hrvatskoj, posebice Dubrovniku, ima sjajnu tradiciju koju treba nastaviti. Hrvatska je zlatna i u tome treba uživati, no isto tako biti svjestan da javnost sada očekuje "kockastu" dominaciju u bazenu idućih godina. Rudićeve "barakude" pokazale su da imaju kvalitetu, znanje i pobjednički "spirit". Sada će to biti samo pitanje atmosfere i kemije, trebat će zadržati ovu australsku. Sa zlatnom medaljom oko vrata, tim pothvatom koji će zauvijek vezati ovu generaciju, to će biti neusporedivo lakše nego do sada...