Koliko uložiš, toliko i dobiješ

Uđeš u utakmicu s razmišljanjem da izgubiš s manje od 19 razlike - ne ide to tako. Tako su cibosi razmišljali u Rimu i dobili po prstima. Jesu li zaslužili? Jesu! Jesu li zaslužili prolaz? Nisu! Bez drugog kruga Eurolige ova sezona dobiva veliki minus, a još na početku sezone moglo se takvo što predvidjeti.

Još uoči početka sezone u Ciboni su naglašavali kako je za njih svaka pobjeda u Euroligi bonus. Hej! Tučeš se u finalu prvenstva protiv ambicioznog Zadra da bi izborio trogodišnju vizu u Euroligi i onda već prije početka sezone spustiš gaće! Još jedan šamar ne samo svojim navijačima, već i kompletnoj hrvatskoj košarci. Ako su se već toliko borili za tu Europu, onda su mogli i osigurati kvalitetnu momčad, kvalitetne sponzore i u svakoj utakmici ići po pobjedu, makar to bilo u Zagrebu, Badaloni, Rimu, Tel Avivu, uopće nije bitno gdje.

Uoči svakog gostovanja naglašavalo se kako se igra protiv kvalitetnog protivnika (to se zna, u Euroligi nema slabih protivnika), ali i kako će se pokušati pobijediti, no na terenu to niti u jednom susretu nije pokazano. Kada god je na gostovanju bilo stani-pani, Cibone nije bilo nigdje, igrači su završili u mišjoj rupi. No to i ne čudi kada se zna da niti jedan od sadašnjih igrača Cibone nije bio među nositeljima igre u bivšim momčadima. Baš nijedan. Čak štoviše, najveći dio igrača je u Cibonu došao nakon što je u bivšim klubovima pokazao malo ili ništa i to u momčadima koje nisu euroligaške kvalitete.

Foto: Nikola Movrić

Vidljivo je i to da u današnjoj Ciboni nema baš niti jedan igrač koji je prošao Ciboninu školu košarke već su sve igrači sa strane. Bader, Warren, Wisniewski, Wright, a donedavno i McCullough su stranci i to stranci koji ne koštaju malo. Jedino su Warren i Wisniewski te u početku sezone Wright opravdali ulaganje. McCullough totalni promašaj, Bader traži formu od početka sezone. Stranac je i Krasić, također daleko od prave forme koju zahtjeva euroligaško natjecanje. I još jednom, nitko niti od tih stranaca nije bio čovjek odluke u ekipi prije Cibone.

Domaći igrači su pak posebna priča. Izuzev Andrića i Vrbanca svi iza sebe imaju europsko iskustvo i to vrlo loše. Na žalost postaje već praksa kada netko od naših igrača u Europi dobije otkaz, da se uz njegovo ime počne vezati Cibona i da nerijetko isti završi u Ciboni. Umjesto da se dovode igrači koji će biti pojačanja, koji će donijeti prevagu, u Ciboni se skupljaju igrači koji će činiti kompaktnu cjelinu i na kraju dobijete to što smo ove sezone gledali - momčad bez vođe i gazde na terenu, bez igrača koji će kad zatreba uspješno povući, momčad bez prave kvalitete.

Ne treba šutjeti i valja glasno reći kako Cibona ima limitiranu momčad! Limitirane momčadi u Europi ne uspijevaju. Sve momčadi koje su prošle u drugi krug Eurolige imaju ono nešto, imaju barem čovjeka na kojeg možete računati da može svaku večer ubaciti 20 poena ili uhvatiti deset lopti. Cibona je jedina momčad u Euroligi ove sezone koja nije takvog čovjeka imala! Dok god u Ciboni ne počnu tako razmišljati i dovoditi prava pojačanja, rezultata neće biti. Lijepo je imati na klupi još sedam igrača koji mogu ravnopravno zamijeniti one koji su na terenu, ali još ljepše je pobjeđivati! U sportu nije cilj ponosno reći kako imaš 12 igrača na koje možeš uvijek računati, već je cilj reći da si pobjednik i to pokazati. Za takvo što moraš biti jak, jak igrački i momčadski.

Sezona je izgubljena, izgurat će se do kraja s ovom momčadi i probati nešto napraviti u NLB ligi i u A1 ligi, a na ljeto će krenuti poznata priča. Igrači će jedan po jedan napuštati Toranj, a u devetom mjesecu će se početi okupljati momčad od četiri Amerikanca i nekoliko naših igrača. I opet to neće biti pojačanja jer sredstava nema, i opet će to biti momčad s barem osam novih igrača i opet će se pričati kako je svaka pobjeda u Euroligi uspjeh.

Foto: Davor Sajko

I opet će Dom Dražena Petrovića zjapiti prazan, a prazan je jer to više nije ona Cibona koja je punila Dom sportova i Dom Dražena Petrovića, Cibona koja je u svaku utakmicu ulazila fighterski i po pobjedu, Cibona u kojoj se na time outu govorilo našim, a ne engleskim jezikom. Jasno, tržište je takvo, naši igrači koji imaju kvalitetu su skupi, Amerikanci su jeftini i dolaze bez problema, ali ne treba opet ići iz krajnosti u krajnost i imati multinacionalnu petorku.

Zbog čega se primjerice ne bi jedne sezone umjesto tri Amerikanca dovelo Tomića i oko njega slagala ekipa? Otprilike bi tu bili izdaci. I onda iduće sezone primjerice isto tako umjesto tri Amerikanca dovesti malog Baraća iz Širokog. Ista situacija. I potpisati s njima ugovore na četiri ili pet sezona. I tako se za dvije-tri sezone, uz kvalitetan rad u domaćoj školi košarke, može složiti sjajna ekipa zbog koje bi se ljudi vraćali u Dom Dražena Petrovića, ekipa koja bi u Euroligi iz utakmice u utakmicu išla na pobjedu, a ne se predavala čim bi protivnik malo jače podviknuo.

Zbog čega se ušlo u otvoreni sukob s Bad Blue Boysima tako da Dom Dražena Petrovića, unatoč rijetkim gostujućim pobjedama, ne predstavlja vruće gostovanje. Ponavljamo, cilj je pobjeđivati, a ne sudjelovati. Lakše se pobjeđuje u paklenoj atmosferi uz veliku podršku s tribina, drugačije se igrači ponašaju kada iza sebe osjete huk navijača, a ne kada se čuje škripa tenisica i svaka Zulina riječ izrečena makar sebi u bradu. Gledateljstvo po uzoru na NBA s kokicama i sokićima neće podići momčad i odnijeti ju do pobjede.

Ako se ovako nastavi, i onaj mali broj mazohista koji prate Cibonu otići će iz dvorane. Otići će jer nema prave kvalitete, gledatelje i navijače se ne može prevariti, oni se ne zadovoljavaju samo razmišljanjem ''wow, danas samo gledao Prokom'', oni traže i pobjedu, traže borbu do posljednje sekunde u svakoj utakmici, traže igrače s velikim I, traže zvijezde.

U ovom trenutku to u Ciboni ne pronalaze. Poraz u Rimu je samo kap koja je prelila čašu. Sramotan poraz u utakmici u kojoj samo nisu smjeli izgubiti više od 18 razlike. Ali uspjeli su, a to uspijeva samo gubitnicima, a na žalost, ova Cibonina momčad nije pobjednička. Dokazala je to u niz navrata ove sezone. Beograd, Ljubljana, Tel Aviv, Badalona, Rim, Malaga, na svim tim gostovanjima moglo se do željenog rezultata, protivnici su se nudili na pladnju, ali to nije iskorišteno. Na žalost, to nije slučajnost. U Zagrebu je u nekoliko susreta umalo prosuta ogromna prednost i izgubljena utakmica, kvalitetne i jake momčadi tako ne igraju, ne kompromitiraju ono što krvavo stvaraju u ranijim fazama utakmice ili sezone. No na žalost, Cibona nije u toj grupi.

Foto: Davor Sajko

Teško će biti gledati drugi krug Eurolige bez našeg predstavnika. Sasvim prosječne momčadi poput Lottomatice, Prokoma, Pau Ortheza, Partizana, Arisa priuštit će svojim navijačima uživanje u ''europskom snu'', ponudit će im dvoboje s europskom elitom, a mi ćemo u nastavku sezone uživati tek u dvobojima, bez uvrede, s Geoplinom, Heliosom, Širokim… Nema veze, oni su to svojim igrama i borbenošću zaslužili, a Cibona nije! I ako nema talenta u rukama tih igrača, neka rade i rade, možda im se vrati. Neka koji put pogledaju prema onom dresu koji visi pod svodom dvorane i neka "krvavih koljena" napuštaju parket i bore se da se ovakvo što ne ponovi. No, kakva su ''pojačanja'' počela dolaziti, bojimo se da niti iduće sezone neće biti baš ništa bolje…