Marija Iveković: "Život lijepim čine sitnice!"

Kako se u tebi rodio izazov športa?
"Pa, još dok mi je vid bio OK bavila sam se rukometom. Čak sam igrala i na početku srednje škole, no ubrzo sam shvatila da dalje tako ne može. Jednostavno, u mene je ušao sportski duh i to je bilo nešto jače od mene, morala sam pronaći neki novi sportski put. Ubrzo sam shvatila da je to atletika. Kako sam bila malo jače tjelesne konstitucije, prvo sam se počela baviti bacačkim disciplinama. No, s vremenom sam se opredijelila za petoboj, disciplinu u kojoj sam ostvarila svoje najveće uspjehe. Kako godine prolaze, osjećam potrebu da se okrenem nekim novim sportskim izazovima. To su prije svega skok u dalj i bacanje diska."

Foto: Darko Matić

Sjećaš li se svog prvog atletskog nastupa?
"Naravno. Bilo je to prije deset godina na Europskom prvenstvu za slijepe i slabovidne u Italiji. Kao mlada atletska nada iznenada sam se našla na jednom tako velikom natjecanju. Mnoštvo sportaša, trenera i novinara. A gledalište - zamislite tu situaciju - nas je bodrila nekolicina naših prijatelja ili rodbine, a u Ricconeu je stadion bio dupkom pun i svi su jednodušno navijali za sve nas. Ma, možda je to bilo i ono iskustvo koje je bilo presudno u mojoj budućoj sportskoj karijeri. Tada sam možda shvatila da su upravo sport i atletika onaj put kojim treba krenuti, što mi danas nipošto nije žao."

Jedna osoba je tada u tvom životu odigrala, možda i presudnu, ulogu?
"Da, to je bila moja profesorica iz tjelesnog odgoja, Selma Dobrijević Pili. Danas je iz šale znam nazvati i svojom drugom mamom. Kako je moja biološka majka imala presudnu ulogu u mom odgoju, tako je profesorica Selma imala presudnu ulogu da se opredijelim za atletiku i na tome joj hvala. Sve ovo što sam u sportu ostvarila ne bi bilo da nije bilo Selme Dobrijević Pili. Njezinom zaslugom dobila sam svoje prve sprinterice i bacačke tenisice. Puno puta se znalo dogoditi da ja, kao dijete iz provincije, u vrijeme ljetnih praznika, kada nisam mogla biti u učeničkom domu, svoj drugi dom pronađem u domu Pilijevih. Tada smo gotovo postajali članovi njezine obitelji, jednostavno nam je davala sve od sebe. U nekim trenutcima možda i više no svojoj vlastitoj djeci. Sjećam se riječi njezine kćerke 'Pa, mama ti njih više voliš no nas'. Naravno da to nije bila istina, ali ona je jednostavno vjerovala u nas i našu sportsku budućnost."

Odličja su svakako priznanja koja svakog športaša nose prema još boljim ostvarenjima. Kada si osvojila svoju prvu medalju?
"Bilo je to 1998. godine u Madridu na Svjetskim igrama za slijepe i slabovidne. Bila je to moja brončana medalja u petoboju. To moje emotivno iskustvo iz Španjolske nekako mi je najljepše od svih onih koji su potom uslijedili. Prva medalja je ona koja se najduže pamti. Potom su slijedile europske i svjetske medalje i rekordi. No, najveći uspjeh ostvarila sam prošle godine u nizozemskom Assenu 10. rujna, kada sam postigla najveći uspjeh Hrvatske paraolimpijske atletike na Svjetskim prvenstvima. U skoku u dalj bila sam zlatna, skokom od 5,41 m, dok sam brončano odličje osvojila hicem diska od 35,03 m."

Foto: Darko Matić

U međuvremenu se mnogo toga promijenilo u športu za osobe s invaliditetom.
"Da, od tada su učinjeni veliki koraci u izjednačavanju odnosa našeg sporta prema ostalim sportašima i sportovima. Prije nešto više od desetak godina mi naprosto nismo imali ništa. Jednostavno smo bili prepušteni sebi samima i svojoj snalažljivosti da si osiguramo nekog sponzora, koji bi nam poklonio neke sprinterice ili trenirke. Danas smo svakako u puno boljoj poziciji i tretiraju nas potpuno ravnopravno s ostalim sportašima. Egzistencijalno sam osigurana. Primam stipendiju, a radim s dva trenera, jednim za skok u dalj, a s drugim za bacačke discipline. Do promjena je došlo i u odnosu prema našim natjecanjima. Nekad smo nastupali na atletskim mitinzima ostalih atletičara gdje smo demonstrirali naše mogućnosti i sport osoba s invaliditetom. Mislim da je do promjena došlo kada su se naše paraolimpijade počele održavati neposredno poslije Olimpijskih igara u gradovima domaćinima Olimpijskih igara i na istim borilištima."

Tvoja prva paraolimpijada je bila ona u Sydneyu?
"Da. Svi se mi najviše pripremamo za naše paraolimpijske igre. Nisam baš ostvarila neki briljantan uspjeh, ali paraolimpijada u Sydneyu mi je ostala u lijepom sjećanju na naše iseljenike koji su nas doista prihvatili kao svoje."

Četiri godine kasnije u Ateni doživjela si svoje najteže športske trenutke?
"Za Atenu 2004. godine pripremala sam se za moju tada najjaču disciplinu petoboja. Međutim, negdje mjesec dana prije samog nastupa saznala sam da je nekim zakulisnim radnjama domaćina ova moja najjača disciplina jednostavno izbačena iz programa. Više nisam imala dovoljno vremena da se pripremim za neku drugu disciplinu. Tako sam u Ateni nastupila na utrci na stotinu metara, skoku u dalj i bacanju kugle. No, kad te krene loše, tada te jednostavno tako lako niti ne napušta. Tada sam u skoku u dalj bila spremna za medalju. No, neposredno prije nastupa dobila sam nove sprinterice, koje nažalost nisam dovoljno mogla isprobati. Na zagrijavanju mi je jednostavno otpao đon na odraznoj sprinterici. Nekako sam ih uspjela osposobiti da mogu nastupiti, ali sam psihički bila već slomljena i to je uzelo svoga maha, a željeni rezultat je izostao."

Foto: Darko Matić

Sjećamo se tvojih suza s dočeka naših reprezentativaca iz Atene. Što se tada motalo po tvojim mislima?
"U trenutku velikog slavlja i impozantnog dočeka svih nas, nikome nisam zavidjela na njegovom uspjehu, jer kao sportaš znala sam koliko su svi oni uložili truda i znoja u svoja postignuća. Kod mene je nastupilo jedno emocionalno pražnjenje. Sve se u meni skupilo i jednostavno sam puknula, naravno da svoje suze nisam krila. Shvatila sam da trebam okrenuti novu stranicu u svojoj sportskoj karijeri i maksimalno se koncentrirati na ono što me očekuje."

Obitelj svakako igra važnu ulogu u svim našim životima. Kakav je bio slučaj kod tebe?
"Ja imam tu sreću da je moja obitelj uvijek bila uz mene. Jako sam vezana za sve njih. Oni su se u mojim samim početcima atletske karijere mnogo odricali kako bih konačno uspjela. Nerijetko su dizali čak i kredite kako bi mi financijski pomagali. Naravno da tada nisam imala stipendije ili sponzore, kao danas. To je bila jedna njihova velika žrtva za mene. Danas sam svakako svjesna da su oni mnogo riskirali za mene i moj uspjeh. Svakako su mi veliki poticaj i kada mi ne ide baš onako kako planiram, a naravno i kada je uspjeh tu."

Koliko te invaliditet sputavao ili motivirao da izboriš svoje mjesto pod suncem u svijetu športa?
"Imala sam sreću da sam stasala pod nekim sretnim okolnostima. Mnogi moji školski prijatelji u Centru 'Vinko Bek' imali su komplekse manje vrijednosti, valjda zbog njihova invaliditeta. Kada sam ja izgubila vid, imala sam, osim obitelji, veliku potporu u mojoj osnovnoj školi od strane profesora i učenika. Nitko me nije doživljavao nekako drugačije. Jednostavno su zadržali onaj odnos prema meni od ranije. Možda su bili više susretljivi, ali me ništa drugačije nisu tretirali od ostalih učenika. Također, i moji su roditelji imali isti odnos prema meni. Jednostavno nisam stvorila osjećaj gubitka vida kao moje manje životne vrijednosti. Potom i sâmo bavljenje sportom - kada sam u konkurenciji sportaša koji nisu s invaliditetom, danas spadam u skoku u dalj među tri najbolje atletičarke, što mi svakako daje za pravo da tvrdim da pored svog invaliditeta nikako nisam različita od ostalih i da mogu ostvarivati iste rezultate kao ostali. Jednostavno se priviknete na taj način života, naravno neke navike od ranije promijenite i prilagodite se današnjem stanju."

Foto: Darko Matić

Što te danas čini sretnom?
"Prije svega, moja sreća vezana je uz sreću moje obitelji. Ono što me svakako veseli jest sklad koji zrači u našim odnosima. Osim toga, i brojni me moji prijatelji čine sretnom. Nisam materijalist, već me u životu prije svega vode emocije. Vesele me sitnice poput zajedničkog objeda ili ispijanja kave. Sve materijalno je prolazno i za mene nema nikakvu vrijednost. Čovjek se uvijek radije sjeća nekih lijepih životnih scena, nego nekog predmeta koji je kupio prije nekoliko godina. Osim toga, vesele me druženja s prijateljima, a svakako i sklapanje novih poznanstava. Doista, stekla sam mnogo prijatelja diljem svijeta. Kako sam komunikativna osoba, vrlo lako stječem nova prijateljstva. Naravno da su mnogi sportaši, a gotovo da ih imam u svim dijelovima svijeta gdje sam se natjecala. Sve me to veseli jer nisam osoba koja se može dugo zadržati na jednom mjestu, vrckasta sam i svugdje me ima."

Tvoju osobnost krasi i humanost.
"Može se to i tako kazati. Dobrovoljni sam darivatelj krvi, a imam i donorsku karticu za darivanje svojih organa. Ne daj bože da mi se u životu nešto ružno dogodi, neka bar oni budu nekom na korist."

Glazba je nezaobilazni dio života mladih. Je li tako i kod tebe?
"Da, doista volim glazbu. Ona je moja duhovna hrana. Doduše nemam određeni tip koji volim slušati, ali ono što slušam prije svega ovisi o trenutačnom raspoloženju. Naravno da volim rock, pop, blues, ali volim i klasiku. I u glazbi me u mnogome vode moje emocije, jer da njih nema ne bih bila potpuna osoba."

Foto: Darko Matić

Koliko su važne male stvari u tvom životu?
"Male stvari i čine moj život. Bez njih svakako ne bih bila sretna. Nekima će se to činiti pomalo čudno, ali veseli me razgovor sa susjedima ili kad u tramvaju sretnem nekog neznanca i s njim popričam o nekim naoko običnim svakodnevnim problemima ili kad se nađem u kafiću s prijateljima. Da budem potpuno iskrena, gotovo da ne čitam novine niti pratim politiku."

Čega se plašiš?
"Pomalo se plašim onoga što se trenutno dešava s našim prirodnim okolišem. Zabrinjavaju me klimatske promjene i bojim se mogućih prirodnih katastrofa. Nikako ne mogu shvatiti one koji rješenje svega vide u ratu i nasilju."

Što bi savjetovala mladima?
"Svakako da rade ono što ih prije svega veseli. Bitno je da se nečime bave, pa makar ne ostvarivali neke velike rezultate. Važno je da im život bude sadržajno obogaćen."

Jesi li se susretala s predrasudama?
"Puno puta sam se susretala s njima. Možda je ljudski imati predrasude. Ponekad se na njih jednostavno nisam osvrtala. Jednostavno sam prelazila preko njih. Pomislim da ljudi ne znaju i u biti nemam se zbog čega uzrujavati. No, ponekad su me predrasude drugih ljudi znale povrijediti. Čak me znalo povrijediti i ono što se mene nije direktno ticalo, već mojih nekih prijatelja ili poznanika. Naravno da su se te predrasude, s kojima sam se susretala, bile u odnosu na osobe s invaliditetom. Sjećam se jednog događaja kada sam vrlo burno reagirala kad je jedna osoba upotrijebila ružan izraz za invaliditet moga prijatelja. U meni je jednostavno nešto puklo i nisam izdržala da joj istom mjerom ne uzvratim, jer svi smo prije svega ljudi, pa kakav god invaliditet imali. Svakako da nije teško biti sportaš s invaliditetom među ostalima. Sportaši imaju daleko manje predrasuda i tolerantnije su osobe od nekih drugih. Predrasude imaju prije svega oni koji nisu u sportu. Sve nas sportaše prije svega krasi jedan visok prag tolerancije. Kako sam već rekla, ja nastupam i sa sportašima koji nisu s invaliditetom. U toj konkurenciji u skoku u dalj sam među tri najbolje i nitko se na borilištu ne opterećuje mojim invaliditetom."

Što te ove sezone očekuje?
"Očekuje me Europsko dvoransko prvenstvo i Svjetske igre slijepih i slabovidnih u Brazilu. To su mi na neki način pripreme za paraolimpijadu u Pekingu sljedeće godine. Pripreme za Peking krenule su i ja se već intenzivno pripremam za taj događaj. Kako imam loše iskustvo s prognozama, jednostavno se nadam dobrom nastupu, pa što bude. Kako sam u zimskom razdoblju priprema, svakodnevno treniram po tri sata. To je nešto kraći trening, ali daleko teži jer se radi o bazičnim pripremama. U ljetnom razdoblju imam dnevno po dva treninga, koji su fizički lakši od ovih zimskih, i tada se više radi na brušenju forme. Već sam trinaest godina u sportu i navikla sam na ovaj ritam treninga. Kada imam neki duži odmor, tijelo mi naprosto traži neku fizičku aktivnost. Tako da vrlo rado odlazim u prirodu i tamo se razgibavam. Naprosto sve to radim s užitkom i ne razmišljam o svemu tome kao o nekom teretu. Ono što osjećam na kraju svake sezone jest neko emocionalno pražnjenje i tada mi treba možda nekih tri tjedna rekuperacije i odmora. No ni tada, kako sam rekla, ne mirujem jer barem dvaput tjedno odlazim u maksimirsku šumu na trčanje. Napunim baterije i krećem ponovno u nove sportske izazove."

Što još sanjaš u svom životu?
"Sanjam u biti one stvari koje su mi dostupne. Ne sanjam o nekim stvarima za koje sam svjesna da ih nikad ne ću imati. Naprosto se takvim stvarima ne želim opterećivati. Vrlo sam prisebna i mislim da ne trebam živjeti u nekim oblacima. Kad čovjek živi u oblacima i kad se oni raziđu i kad vas stvarnost udari u glavu, onda čovjek jednostavno bude nesretan. Jednostavno živiš u stvarnosti, pomiriš se s njom kakva jest i nastojiš iz nje izvući ono najbolje. Čovjek treba biti sretan s nekim sitnicama, jer nikome nije pomogao život u oblacima."