Vjerujmo klincima!

Budimo iskreni do kraja - Hrvatima i Srbima najteže je priznati da imaju oni drugi bolji proizvod, da bolje rade u određenoj tematici. Konkretno riječ je o košarci u kojoj mi već dosta vremena kaskamo za istočnim susjedima.

Razlog ovom tekstu je sama situacija u našoj košarci koja je, htjeli mi to priznati ili ne, u alarmantnoj situaciji. Zašto? Zato što generacija koja bi trebala preuzeti uzde naše košarke nije na onom nivou na kojem bi već sada trebala biti.

Povod ovom tekstu su odlični rezultati Partizana u drugom krugu Eurolige. U drugi krug su ušli ismijani kako neće ostvariti niti pobjede, a oni su već skinuli dva puta Joventut i imaju šanse za prolaz dalje. Riječ je o vrlo mladoj ekipi u kojoj su tek Kecman i Drobnjak uz jedinog stranca Cummingsa nešto iskusniji.

Dušan Vujošević dao je priliku mladim igračima koji bi u Hrvatskoj u tim godinama manje-više boravili po klubovima na kaljenju ili bi skupljali mrvice od minutaže. No on je profitirao. Ti klinci su kroz minutažu u proteklim sezonama i ovoj sezoni stasali i doveli svoju momčad u situaciju da dođe u četvrtfinale Eurolige. I to sve s jednim stranim igračem. I to je sve zalog za budućnost, što mi, priznali ili ne, nemamo.

Naši treneri rade ogromnu pogrešku. Ne vjeruju mladim igračima. U redu, reći ćemo kako ne vjeruju, pa u Zadru važnu ulogu igraju Lalić i Stipčević, u Ciboni Andrić, u Splitu Perić itd., itd… No činjenice govore drugačije. Lalić nije igrač odluke, Stipčević umjesto da je razvijan za razigravača, razvijan je za šutera, Andrić nije, a ni skoro neće biti igrač odluke i na čemu onda budućnost naše košarke počiva?

Da li je problem u stručnosti trenera ili mi jednostavno imamo sušu talenata, nije na nama da prosuđujemo, ali situacija je loša. Subjektivni dojam ipak stavlja upitnik iza određenih stručnih struktura. Primjer broj jedan. Reprezentacija do 20 godina u ključnoj utakmici igra protiv Italije za ulazak u polufinale, ima taj kapacitet da se tamo i nađe, ali gubi utakmicu. Stipčević tijekom cijelog susreta ne može apsolutno ništa ubaciti, igra gotovo bez odmora. Tomić i Barać, po učinku gledano naši najbolji igrači na tom prvenstvu, mašu ručnikom i ne ulaze na parket. Tomić je imao problema s bolesti uoči EP-a, ali utakmica za ulazak u polufinale je utakmice na sve ili ništa, a nama glavna zvijezda sjedi na klupi.

Foto: Nikola Movrić

Primjer broj dva. KK Split CO. Ove sezone promijenili su više igrača nego očajna NBA momčad. No u svim tim rotacijama ponovno nije bilo mjesta za domaće klince. Svi se kunu u Marija Delaša kako će biti igrač za kojim će se svi klubovi okretati, a taj klinac u prosjeku igra u dvije minute po utakmici! Kako će on postati igrač? Sjedeći na klupi i gledaju poluigrače poput Ebonga i ostatka ekipe koje su prodefilirale Gripama? No way!

Marin Han. Ubacuje kao od šale po 40-45 poena u A-2 ligi, Splićani ga odškartali. Nije valjao. Umjesto da su ostavili Hana i davali mu minutažu, kao i brojnim klincima koji im nisu valjali proteklih sezona, oni su doveli strance na žeton koji će ih dovesti do NLB lige gdje će se opet sramotiti s dvadesetak poraza u nizu. Što je klub time dobio? Ništa. Što je naša košarka time dobila? Ništa.

Niti Cibona nije ništa novo pokazala. Gro stranaca, tu i tamo neki naš igrač koji nešto više znači, ali da li je tu rješenje? Dakako da nije! Jedini mladi igrač koji je u Ciboni izdržao dvije sezone je Lukša Andrić. Strašan potencijal, ali opet sve što smo od Andrića upečatljivo u zadnje dvije sezone vidjeli je ekspresno skupljanje osobnih pogrešaka! Sa centrom takvih predispozicija je grijeh ne napraviti više, a niti to naša struka nije uspjela napraviti. Andrić stagnira…

Imamo Lalića koji previše vremena provodi van reketa i ostavlja rupe unutra te Andrića koji nije ni blizu svog potencijala. Treća točka u ovoj centarskoj priči je Stanko Barać koji se odlično razvija i sve je dominantniji na svojoj poziciji u NLB ligi. No on je u Širokom i zaboravite da će se neki naš klub sjetiti ga angažirati! On će otići put Španjolske, Španjolci imaju prave skaute, a kod nas se skauting očito već dugo ne radi.

A pogledajmo susjede. Partizan - mlada momčad blizu drugog kruga Eurolige. FMP - mlada momčad blizu finala Uleb kup. Hemofarm - mlada momčad konstantno u vrhu NLB lige i Uleb kupa. Gdje smo tu mi? Nema nas. Cibona s četiri stranca nije prošla dalje, Zadar s dva stranca nositelja igre nije uhvatio Uleb kup, o ostatku da ne pričamo… Poanta svega, sezona-dvije-tri nije gubljenje vremena! Vratit će se, ne treba klupski, vratit će se kroz reprezentaciju…. Ovako ako nastavimo, neće se vratiti nikako!