Osam na kvadrat

Kao i u svakom putopiščiću red je da vas na početku upoznamo s glavnim akterima - Buba (dos porcias), Doda (moja malenkost), Žuti (Ivan s DIF-a), Granca (hrvatski Miguel), Messi (ima curu), Bocka (ima stvarno dugo curu), Kurtoglu (jede maline) i Dubravko poznatiji kao Viktor (Vatroslav), ili je obrnuto?

Foto: Dario Dodić

Da vas pobliže upoznam s razlogom našeg puta u Barcelonu - mukte je, ali nas muzu na svakom koraku s nekim kartama za metro i ostala prijevozna sredstva - Bandić bi to besplatno riješio. U Barcu smo krenuli na neki turnir u malom nogometu iako više sliči na streetfight turnir, u streetfigtu. Imao sam najbolju namjeru skratiti ovaj tekst, ali kako zaobići dogodovštine iz vlaka Zagreb - Venecija? Naime, nas osam kvazi malonogometaša sjelo je u ranojutarnji vlak, na pameti nam je bilo samo kako što brže zaspati, ali u priču je nenadano uletjela jedna gospodična, zovimo je Slađa. Dotična Slađa iskazala se s par driblinga u vlaku, ali ovih verbalnih. Tehnološki osvještena Slađa na granici sa Slovenijom zatražila je našu pomoć - jadnoj Slađi mobitel se "zblesirao" pa nas je upitala kako to da joj odjednom na mobitelu piše SiMobil, a ne naziv jednog od naših vrlih domaćih mobilnih operatera.

Slađo, priznaj da se šališ. Ne, Slađa se nije šalila, stvarno joj nije bilo jasno što joj se događa s mobitelom. Pa dobro Slađo, sama si nas izazvala, gotova si. Ulaze carinici u vagon, gospodin Buba objašnjava Slađi da mora prijaviti svoju ciglu od mobitela jer prelazimo granicu. Jao Slađo, je li moguće da ne shvaćaš šalu? Ne shvaća Slađa, dolazi carinik, pita imamo li što za prijaviti, javlja se Slađa i nevino i krajnje naivno prijavljuje mobitel. Smijeh se prolomio kroz vagon, Slađa i dalje objašnjava gospodinu Slovencu da ona nosi mobitel i da ga želi prijaviti. Nemoj Slađo, sviraj kraj...

Foto: Dario Dodić

Ako ovako nastavim s opisima teško da ću završiti do kraja puta, pa ću malo ubrzati. U vlaku smo sreli i gospodina prodavača svačega na kolicima, pozvao nas momak u svoju pokretnu birtiju jer tamo ima leda - malo bambusa, poneka pjesma s repertoara Kasandre, Simplicije i Senne M i brzo smo se skompali s likom. Svi nas vole, tako je to s nogometašima.

Stigosmo u Veneciju, proslijedismo u Treviso otkuda smo krenuli jeftinim zrakoplovom u Barcelonu. Da nije bilo mladih Talijana koji ne nose hlače na struku, a nose sunčane naočale u zatvorenim prostorima, let bi bio više nego ugodan. Stigli smo u Barcelonu, okupanu kišom - pa kolike su šanse za to?

Smjestili smo se u hostel, ili bolje rečeno, nagurali smo se u sobu koja garantirano nema osam kvadrata, iako nas osam prebiva u tom malom prostoru. Doslovce se dvoje ljudi ne može mimoići, raspakiravanje je jednako vjerojatno kao i rast Toma Cruisea do 1.9 metara. Ili, do 1.65 metara.

Foto: Dario Dodić

Ne može nam nitko ništa, jači smo od svih, osim od nekih Libanonaca koji su nas ispeglali u prvoj tekmi. Pa dobro, nemaju veze s nogometom, ali što nam to znači kad smo iz tri njihove prilike dobili četiri gola. Zasluge svakako idu gospodinu Vatroslavu koji ne zna baš braniti, ali nema veze, barem imamo koga vrijeđati. Od realno stvarno loše momčadi ekipa Ekonomskog fakulteta u Zagrebu poražena je s 4:2. Preostale su nam dvije utakmice za ono što se u kladioničarskom žargonu zove vadiona.

Kakve vrhunske pobjede, kakve akcije - s laganih 2:0 razbili smo Talijane, osim ako su Španjolci, a onda smo u odlučujućoj utakmici prebili neke Španjolce i s 3:1 osigurali četvrtfinale. Valjda. Danas (subota) ćemo saznati jesmo li zapravo u četvrtfinalu. Donekle se nadamo da će Španjolci izmisliti neko pravilo da ne prođemo jer ovo nije nogomet, ovo je ratna zona u kojoj netalentirani igrači uklizavaju (mali nogomet ljudi) virtuozima iz Hrvatske (nama, op.a.), prekršaji se sude ako te iznesu na nosilima, a za svaki slučaj ispred dvorane dvoja mrtvačkih kola čeka na kvazi malonogometaše koji ne uspiju preživjeti zonu nogometnog sumraka.

Foto: Dario Dodić

Nadamo se da ćemo osvojiti turnir jer smo u velikom nogometu dobri kao Moggi u legalnom vođenju kluba, ovo nam je jedina šansa za osvojiti neku kantu i neku španjolsku morenu. Ako netko od vas s manjim kapacitetom za shvaćanje mojih tekstova nije shvatio, u Parizu igramo veliki nogomet, tako da tamo nećemo osvojiti kantu. Sutra (zapravo danas jer prošla je ponoć) ćemo dovršiti nastup na turniru, sa štitom ili na štitu, nakon čega se bacamo u potragu za našim vrlim, zlatnim, najboljim, najvišim, najljepšim (reci ako ne čitaš) rukometnim reprezentativcem, Igorom Vorijem. Zašto? Zato što želimo u subotu mukte ući na rukometnu i malonogometnu utakmicu Barcelone i, naravno, da možemo u nedjelju mukte ući na utakmicu Barcelona - Mallorca. Daj Vori, javi se ako nas vidiš na ulici.

Toliko od mene za prvi put. Slobodno se javite na mail [email protected], dečkima će biti drago ako pristigne poneki mail podrške. Na kraju, kao i uvijek, zahvale: hvala Granci što praktički idemo mukte, hvala gospon Srebrni na garnituri dresova hrvatske reprezentacije, hvala Beloj De Njisvi što ne razumije hrvatski, hvala džeparima što nas nisu odžeparili, hvala Bubi što je ponio laptop.

Over and out...