Atena otvorila toliko pitanja

Ako se od posljednje utakmice europske sezone očekuju odgovori, dvoboj "teškaša", Panathinaikosa i CSKA je otvorila samo nova pitanja. Zašto baš Dimitros Diamantidis za MVP-a završnice Eurolige? Je li šesti naslov europskog prvaka Željka Obradovića začepio usta skepticima koji su stratega Panathinaikosa svrstali u "stari otpad" nakon neuspjeha na posljednjem Europskom prvenstvu?

Ima još. Treba li se Final Four igrati na neutralnom terenu? Čemu 61 prekršaj i 81 slobodno bacanje? Je li prvo bila kokoš ili jaje? Može li potpredsjednik Panathinaikosa imati ružniju kravatu? I možda najvažnije, je li pravo lice europske košarka atenski petak ili atenska nedjelja?

Pitanje najkorisnijeg igrača Final Foura

Još otkako je čovjek izmislio poslovicu "koliko ljudi toliko čudi", a Naysmith odlučio da košarku igra deset igrača, povlače se pitanja o korektnosti dodjele nagrade određenom igraču. Dobro, u Moskvi 2005. rijetko tko je pitao zašto baš Šarunas Jasikevičius. Međutim, u Ateni 2007. mnogi su se pitali kako se došlo do imena Dimitrosa Diamantidisa.

Foto: EPA

Vjerojatno je mama predložila jedno ime, pa tata drugo i složili su se... Ozbiljno, kako se uspjelo doći do Diamantidisa? Čovjek je "samo" organizirao igru prvaka Europe, pogotovo otvarao suigračima čiste prilike nakon probijanja prve linije CSKA. Zatim je na drugoj strani stavio Trajana Langdona u džep, a u međuvremenu je smirivao svoju momčad kada se činilo kako CSKA nameće svoj ritam. Ukoliko to nije dovoljno, ubacio je tricu za plus šest kada ostatak momčadi nije mogao "pogoditi bunar", a u bezbroj situacija izvukao prekršaje Moskovljana.

Druga strana medalje govori o 20 poena u finalu Ramunasa Šiškauskasa i 11 poena u polufinalu, ali bi li litavski šuter ostvario takav učinak da nije bilo Diamantidisa? Kao što Matej Mamić nije bio u prvom planu svojih momčadi, ali se iste te momčadi nisu mogle zamisliti bez njega. O kome Ettore Messina priča tijekom cijelog vikenda? O Davidu Vanterpoolu. I kaže: "Možda nije strijelac, ali je vođa. Odlično barata loptom, dobar je obrambeni igrač i čvrsta osoba.". Istina, spomenuo je Messina i kako ne bi bilo nezasluženo da je Theo Papaloukas dobio Diamantidisovu nagradu, ali ruski Grk je svoj MVP poklon već dobio.

Zastarjela taktika + loš odnos s igračima = šesterostruki prvak Europe

Priznajem, prvi sam potpisao nakon Eurobasketa 2005. kako je Željko Obradović istrošen trener, ali je Atena, i zapravo cijela ova sezona, pokazala kako je Obradović dobar trener i loš izbornik. Bar za reprezentaciju u kojoj ima više "zvjezdica" nego u Hollywoodu. Ako se doda Obradovićev pristup u kojem nijedna rodbina ne ostane pošteđena, a treba se i mukotrpno raditi, to zbilja nije bila dobitna formula.

Foto: EPA

Rad u Panathinaikosu je jedna potpuno druga priča. Priča u kojoj Obradović ima momčad koju je sam slagao skoro osam godina, a za veliki uspjeh su nadodani Sani Bečirovič i Ramunas Šiškauskas. Obradović je poznat i kao trener koji ne voli velike promjene u momčadi, takav sistem ga je odveo na deset Final Fourova i do, već spomenutih, šest naslova prvaka Europe. U takvom sistemu ne preživljava igrač tipa Zoran Planinić, kojem obrana nije prva misao kada se probudi, ali takav sistem čini Diamantidisa najboljim braničem Starog kontinenta.

"Jako sam sretan zbog svojih igrača, radili su vrlo naporno tijekom sezone. Imam momčad punu dobrih karaktera. Osim naše želje da i iduće sezone dođemo na Final Four, važna stvar je da je gospodinu Diamantidisu i gospodinu Tomaševiću danas rođendan. Sve je za njih, igrače.", rekao je Obradović nakon uspjeha i pokazao stranu koju ne pokazuje često tijekom sezone. Kao niti prošle kada je nakon poraza u Zagrebu pola sata držao igrače u svlačionici. Sve je to dovelo da nedjeljnog uspjeha i trofeja pobjednika Eurolige.

Gdje s Final Fourom?

Nije bilo igrača ili dužnosnika jednog od finalista u Ateni, koji nakon isteka vremena nije spomenuo odličnu atmosferu u OAKA dvorani. Skoro 19 tisuća ljudi je u najvećem broju bilo iza Panathinaikosa i u ključnim trenucima izvukli svoju momčad sve do velikog slavlja. Kakav bi ishod bio da se finale igralo u Madridu, gdje će biti iduće godine? Mnogi su rekli, drugačiji.

Foto: EPA

Zato je pravo pitanje ono o organizaciji europskih završnica. Niti je Atena "kriva" što se Panathinaikos plasirao među četiri najbolje ekipe Eurolige, niti je CSKA prošle sezone osvojila naslov jer se igralo u Pragu. Maccabiju je ozračje Tel-Aviva više pomoglo 2004. godine u četvrtfinalu nego na završnici, a u Moskvi iduće godine im nije trebala nikakva pomoć. Imali su previše kvalitete i snage da bi ih zaustavila i hladna Moskva, u kojoj je domaćin šokiran u polufinalu od Tau Ceramice.

Upravo Uleb pitanje organiziranja završnice u Uleb kupu rješava smještanjem finala na neutralan teren. Jer ako Charleroi dobije domaćeg finalistu, Trst bi tad mogao imati euroligaša. Naravno, najveće pitanje je dvorana, koja je pak u najvećem broju slučajeva vezana uz klub. Tako će Real slijedeće sezone imati priliku doći do "domaće" završnice u kojoj španjolska košarka može dobiti novog prvaka Europe. Nakon Barcelone u Palau Blaugrani. Možda da ipak Uleb sačeka slaganje rostera, a zatim najslabijoj momčadi da domaćinstvo? Možda su ipak u šumi...

Tri mudraca u tenisicama

Nezadovoljnih navijača će uvijek biti, treneri će u neizvjesnoj završnici uvijek biti više u terenu nego na klupi, ali lošeg suđenja ne mora uvijek biti. I nema ga uvijek, potvrdila je to polufinalna utakmica između CSKA i Unicaje. Jeste primijetili kako nije napisano "loših sudaca" nego "lošeg suđenja"? Jer praksa je ta, koja je loša. Loši suci su ili potplaćeni ili vole biti "gazde" na terenu. Ili jednostavno ne znaju, ali doći do suđenja Eurolige i biti loš sudac je više umijeće nego mana.

Foto: Nikola Movrić

U posljednjih nekoliko sezona, počevši od Eurobasketa 2005., suđenje je postalo "baletansko". Svaki kontakt je prekršaj, tako da je veća kvaliteta igrača iznuditi osobnu pogrešku protivnika nego dobar lijevi ulaz. Nastavila se takva praksa i u ovogodišnjoj Euroligi. Igrači se čude ako uđu pod koš i dođu u kontakt s centrom, a ne oglasi se sudačka zviždaljka. Padanje i gluma bi mogla postati obvezni dio zagrijavanja. I tako u nedogled.

Nakon sezone "borbe protiv vjetrenjača" očekivao se takav nastavak i na atenskoj završnici, ali nas je dočekala - košarka. Centri su se zaista mogli izboriti za poziciju, braniči su smjeli i dotaknuti svog igrača, a Željko Pavličević je najbolje rekao: "Ovakav način suđenja odmah podigne i kvalitetu igre.". Bilo je predobro da bi trajalo dugo, a trajalo je do drugog poluvremena finala. Onda je od 40 postignutih poena, 24 zapisano s crte za slobodna bacanja.

Osim odluke u kojem smjeru će suđenje ići, prema novom "baletu" ili povratku na polufinale Eurolige, Uleb se mora pozabaviti i sucima željnim pozornosti. Ako ga ne mogu dobiti kod svoje kuće, ne mora značiti kako je pravo mjesto za nadoknadu košarkaški parket. "Mogu podići pitanje nekih odluka, ali ovo nije pravo vrijeme. Možda ja vidim neku situaciju na jedan način, a sudac na drugi.", rekao je Messina i poželio povratak na "balet": "Ne želim visoku razinu kontakta, tada nestaje kvaliteta igrača. Uspoređujući finalno suđenje s onim u polufinalu, ovo je način suđenja koje ja želim vidjeti.". A opet, možda su ipak u šumi...

Petak ili nedjelja?

Jaje ili kokoš? Tako svejedno, niti razmišljate o jajetu dok jedete kokoš, niti o kokoši dok radite omlet. Ili ipak radite "jaje na oko"? Ništa bitnija nije niti kravata jednog od braće Giannakopoulos, vlasnika Panathinaikosa, ali je zato, bar za europsku košarku, važnije pitanje o petku ili nedjelji? Koja je prava slika košarke na Starom kontinentu?

Polufinala su pokazala dvije najbolje momčadi Europe u jako lošem napadačkom svjetlu. Ponovna priča o "bunaru" se ne isplati, tako da je bolje pričati o nedjelji. Papaloukas je odličnim asistencijama pronalazio Torresa samog ispod koša, Sani Bečirovič je bacao alley-oopove za Mikea Batistea, a Trajan Langdon je unio duh March Madnessa u Euroligu s dvije trice u tridesetak sekundi.

Da nije bilo glume Papaloukasa u "koškanju" s Bečirovičem i Smodiševog zahvata u stilu Cro Copa (ili prije Gonzage?), ponovno na Bečiroviču, nedjelja bi bila puna samo odličnih poteza. Prvo, zašto baš sve na Bečiroviču? Drugo, možda je to samo dodatak kojeg donosi igranje u Grčkoj. I Pavličević je to spomenuo: "Ne sjećam se utakmice u grčkom prvenstvu da nije bilo rasprava na svim mogućim relacijama, trenera, sudaca i igrača.".

Ako je suditi po sezoni, više ima petaka. Europska košarka je obrambeno orijentirana, ima puno (previše) taktičkih obaveza i shema po kojima se igra i tu se mnogi igrači gube. Jer, zamislite Larryja Ayusa kako mora razmišljati samo o obrani, gdje i kome, kada dodati loptu u napadu i čekati samo najbolji šut. Nije to taj paralelni svijet. I važne utakmice su pokazale za što se odlučuju treneri kada je "stani-pani". Bolje je odigrati na 120 poena nego se nadati kako će 80 postignutih poena biti dovoljno, a jednoj od najboljih obrambenih momčadi Europe, nije bio dovoljan niti 91 poen.

Svi sa strane bi voljeli da je "nedjelja" standardna u euroligaškom kolu, ali kada se odlučuje o trenerskoj stolici, prolasku u finale Europe ili u Top 16, rijetki će reći: "Idemo igrati za navijače, pa što bude.". Zato je to Europa, ali zato je to i košarka. Pogled preko "velike bare" će otkriti da se u najvažnijim utakmicama sezone, prvo gleda obrana i zatvaranje protivnika. Osim u Phoenixu. I Tel-Avivu. Ali zato njih košarkaški zaljubljenici vole gledati, čak ako i ne navijaju za njih.

Zaključka nema, različita mišljenja o MVP-u Final Foura ostaju, kao i o treneru Obradoviću, ali zato se i iščekuje slijedeća sezona. I novi Final Four, novi MVP i nova pitanja. Ovo bi bio dobar marketinški potez - slijedeće sezone opet sve ispočetka, ali kravata gospodina Giannakopoulosa ostaje.