Od Marseillea do Barce

1992./93.: Olympique Marseille - Milan 1:0 (Boli 44')

Olimpijski stadion u Münchenu ugostio je prvo finale Lige prvaka, a čast da postane 38. prvak Europe pripala je francuskom Marseilleu, prvi i za sada posljednji puta u klupskoj povijesti. Protivnik nije mogao biti veći, AC Milan je u tom razdoblju harao Europom - u razdoblju od 1989. do 1995., rossoneri su pet puta došli do finala i tri puta uzeli naslov prvaka. Ipak, u tvrdoj utakmici protiv Francuza izvukli su deblji kraj, a susret je odlučio pogodak braniča Basilea Bolija u 44. minuti. To je ujedno i jedno od najvećih iznenađenja u finalima, jer Capellov Milan (Van Basten, Rijkaard, Baresi, Maldini, Lentini...) bio je veliki favorit protiv Goethalsove momčadi za koju je Alen Bokšić odigrao svih 90 minuta. Nažalost, zbog skandala s namještanjem utakmica predsjednika Tapiea, Marseille je prognan u Ligue 2 i iduće sezone nije branio svoju krunu.

1993./94.: Milan - Barcelona 4:0 (Massaro 22', 45', Savičević 47', Desailly 59')

Godinu dana kasnije, Milan je sve frustracije naplatio protiv Barcelone u jednom od najvećih finala svih vremena, zapamćenog upravo po impresivnoj igri Capellovog sastava protiv Cruyffove Barcelone kojoj su zbog atraktivnog nogometa mnogi davali prednost uoči atenskog finala.

Barca je, međutim, naletila na jednu od najboljih Milanovih predstava u povijesti kluba, Romario, Stoičkov i društvo nisu mogli pored Maldinija, Tassottija, Panuccija i društva, dok je "balkanski štih" Milana (Savičević-Boban) uz pomoć Donadonija i Massara uništio katalonsku obranu. Massaro je bio junak s dva pogotka, no pamtit će se i briljantan Savičevićev pogodak, među strijelce se upisao čak i Marcel Desailly. Bila je to noć koju navijači Milana nikada neće zaboraviti...

1994./95.: Ajax - Milan 1:0 (Kluivert 85')

Godinu dana nakon što su razvalili Barcelonu, Milanezi su naletili na momčad kojoj je inače suzdržani Capello komplimentirao na sljedeći način: "Momčad kolege Van Gaala igra najbolji nogomet koji sam ikad vidio." Amsterdamski Ajax te je sezone bio doslovno nepobjediv, Van Gaalov stroj bio je na vrhunsku moći i nije izgubio niti jednu utakmicu, u bilo kojem natjecanju, te sezone. Dva puta su "kopljanici" dobili Milan u grupnom dijelu natjecanja, no u finalu je ipak išlo nešto teže protiv puno iskusnijeg protivnika. Ipak, pogotkom tada golobradog Patricka Kluiverta, nakon dodavanja Franka Rijkaarda, Ajax je po četvrti puta osvojio naslov prvaka Europe. Bila je to zaslužena nagrada za mladiće (Van der Sar, Reiziger, braća De Boer, Seedorf, Davids, Finidi, Kanu...) koji su Europu oduševili izuzetnim nogometom i tehničkim mogućnostima. Zvone Boban odigrao je 86 minuta za Milan...

1995./96.: Juventus - Ajax 1:1, 4:2 (Ravanelli 12'/Litmanen 41')

Mladi "kopljanici" prilično su oslabljeni ušli u iduću sezonu, Bosmanovo pravilo uništilo je sjajnu generaciju, no Ajax je ipak bio dovoljno moćan da se 'dogura' do finala. Međutim, Lippijev Juventus bio je pretvrd orah, a odluka o pobjedniku pala je s bijele točke nakon što je 120 minuta igre završilo 1:1. Fabrizio Ravanelli iskoristio je nesporazum obrane Ajaxa u 12. minuti, a Jari Litmanen vratio je Ajax u egal pri kraju prvog dijela. Tragičari jedanaesteraca bili su Davids i Silooy čije je udarce skinuo Angelo Peruzzi. Zanimljivo, od 1992. do 1998. Talijani su sedam puta uzastopce imali predstavnika u finalu, no samo dva puta su slavili (Milan i Juve).

1996./97.: Borussia Dortmund - Juventus 3:1 (Riedle 29', 34', Ricken 70'/Del Piero 66')

Prilično iznenađenje kreirao je sastav Otmara Hitzfelda pobijedivši Juventus u finalu s relativno laganih 3:1. Izgledalo je da Lippi gradi dinastiju, no Zidanea, Vierija, Deschampsa i društvo šokirali su Karl-Heinz Riedle i vrlo raspoložena Borussia. Dva Riedleova pogotka donijela su Dortmundu prednost od 2:0, a nakon što je Del Piero krasnim pogotkom petom smanjio na 2:1, njemačku pobjedu zapečatio je 20-godišnji Lars Ricken. Mladi veznjak ušao je ni minutu prije pogotka i postao najmlađi strijelac u finalu tog natjecanja, ujedno i igrač koji je najbrže zabio pogodak nakon ulaska s klupe. Alen Bokšić igrao je zapaženu ulogu te sezone u Juventusu, a u finalu je odigrao 88 minuta.

1997./98.: Real Madrid - Juventus 1:0 (Mijatović 67')

Nakon dugog perioda bez uspjeha u Ligi (Kupu) prvaka, Realov povratak na vrh započeo je ove sezone trijumfom nad Juveom od 1:0. Jupp Heynckes je čovjek koji je doveo Real do sedmog trijumfa u Ligi prvaka, a strijelac pobjednosnog pogotka bio je Predrag Mijatović u 67. minuti. Dva mjeseca prije nego će u Francuskoj postati najbolji strijelac Svjetskog prvenstva, Davor Šuker dobio je tek par minuta u pobjedi Reala, no njegov doprinos uspjehu momčadi te sezone ipak je bio značajan.

1998./99.: Manchester United - Bayern 2:1 (Sheringham 91', Solskjaer 93'/Basler 6')

Bez obzira na spektakularni obračun Liverpoola i Milana, ovaj dvoboj mnogi smatraju najvećim u završnici Lige prvaka - Manchesterov preokret u sudačkoj nadoknadi bio je toliko nevjerojatan, toliko pun emocija s obje strane da je teško povjerovati da se nešto slično može ponoviti. Basler je iz slobodnog udarca u šestoj minuti uhvatio Schmeichela na krivoj nozi, a Manchester, oslabljen za Scholesa i Keanea nije bio razigran kao inače te sezone.

Međutim, sreća nije izdala Fergusonovu momčad - nakon Giggsovog udarca Sheringham u prvoj minuti sudačke nadoknade skreće loptu u mrežu za izjednačenje. Veselje Unitedovih navijača na Nou Campu još se nije ni smirilo, a Manchester je stigao do nevjerojatne pobjede - Beckham je nabacio iz kornera, Sheringham je skrenuo loptu glavom, a Ole Gunnar Solskjaer zabio najvažniji gol života. Bayernu je uistinu bio "ubojica dječjeg lica", dugo će se pamtiti slike očajnog Kuffoura ili Matthäusa kojem je to bila posljednja šansa za osvajanje Lige prvaka. Manchester United te je sezone osvojio famozni treble, a Alex Ferguson je za zasluge u nogometu postao vitez.

1999./00: Real Madrid - Valencia 3:0 (Morientes 39', McManaman 67', Raul 75')

Po prvi puta su se dva kluba iz iste zemlje našla u finalu, a Cuperova Valencia nije imala šanse protiv raspoloženog i razigranog Reala Vicentea Del Bosquea. Morientes je u prvom dijelu načeo Canizaresa, a posao su dovršili McManaman i Raul (spektakularnim pogotkom) i tako zapečatili jedno od slabijih finala Lige prvaka, u svakom slučaju - najjednostranije.

2000./01.: Bayern - Valencia 1:1, 5:4 (Effenberg 51'-11m/Mendieta 3'-11m)

Drugu godinu zaredom Valencia je ostala prekratka, makar je na San Siru bila puno bliže trofeju nego sezonu prije. Ovoga puta Bayernu je Fortuna vratila ono što je uzela dvije godine prije, u utakmici koja je odlučena s bijele točke Bavarci su došli do četvrtog naslova prvaka Europe. Mendieta i Effenberg su već u regularnom dijelu pucali (i zabili) s bijele točke, a nakon 120 minute teške (i ne previše atraktivne) bitke, pristupilo se izvođenju jedanaesteraca. Zlatko Zahovič, Amedeo Carboni i Mauricio Pellegrino bili su tragičari "šišmiša", pa promašaji Paula Segija i Patrika Anderssona nisu bili kobni za Bayern.

2001./02.: Real Madrid - Bayer Leverkusen 2:1 (Raul 8', Zidane 45'/Lucio 13')

U sudaru Davida i Golijata, Bayer je pružio odličan otpor favoriziranom i mnogostruko bogatijem Realu, no individualna klasa velikog Zinedinea Zidanea ipak je donijela devetu "kantu" europskog prvaka u Madrid, treću u pet sezona. Raul je rano zabio za Real, no brzo je uzvratio Lucio, da bi utakmicu odlučio veliki Zizou u 45. minuti. Francuski velemajstor zabio je, ako uzmemo u obzir važnost utakmice, jedan od najljepših pogodaka svih vremena - briljantnim volejom lijevom nogom lansirao je loptu u gornji desni kut vratara Butta i presudio dvoboj. Trenutak za pamćenje, trenutak po kojem je puno ljepše pamtiti Zidanea nego onaj iz finala prošlogodišnjeg SP-a. Boris Živković odigrao je cijelu utakmicu za Leverkusen, Babić je ušao u sudačkoj nadoknadi, a Jurica Vranješ je dvoboj pogledao s klupe.

2002./03.: Milan - Juventus 0:0, 3:2

Prvo sve-talijansko finale Lige prvaka odigrano je u skladu s reputacijom talijanskih klubova, što će reći da Milan i Juventus na Old Traffordu nisu pružili nezaboravnu predstavu. Probavljivo prvo poluvrijeme zamijenjeno je vrlo lošim drugim, a u produžecima su obje momčadi čekale jedanaesterce koji su ovoga puta bili naklonjeni Milanu. Dida je s tri obrane (Trezeguet, Zalayeta, Montero) donio šesti naslov prvaka Europe Milanu, za koji nisu bili kobni promašaji Seedorfa i Kaladzea. Ševčenko je zabio odlučujući jedanaesterac, a medalju je ostavio na grobu Valerija Lobanovskog zahvaljujući kojem je "postao igrač". Igor Tudor je do 42. minute igrao za Juve.

2003./04.: Porto - Monaco 3:0 (Carlos Alberto 39', Deco 71', Aleničev 75')

Malo je tko mogao očekivati Porto i Monaco u finalu Lige prvaka, no nakon što su izbacili renomirane protivnike (Porto je izbacio Manchester United, a Monaco Chelsea i Real) ne može se reći da ga nisu zaslužili. Nažalost, Monaco se "nije pojavio" u finalu, Portugalci su dosta uvjerljivo došli do pobjede i tako Kupu Uefa, osvojenom godinu prije, pridružili i Ligu prvaka, što je dodatno obogatilo trenerski opus Josea Mourinha, koji je par dana poslije preuzeo londonski Chelsea. Dado Pršo, koji je u toj sezoni zabio četiri pogotka na jednoj utakmici (Deportivo), igrao je od 23. minute, no nije ostavio zapaženiji trag na utakmici, Monaco je uglavnom bio nevidljiv.

2004./05.: Liverpool - Milan 3:3, 6:5 (Gerrard 54', Šmicer 56', Xabi Alonso 60'/Maldini 1', Crespo 39', 44')

Već sada legendarno finale u Istanbulu donijelo je peti naslov prvaka Liverpoolu nakon nevjerojatnog preokreta u drugom dijelu. Maldini je već u prvoj minuti zabio za Milan, a "školu nogometa" u prvih 45 minuta Talijani su zaključili s dva pogotka Hernana Crespa.

Zaista je malo tko mogao predvidjeti čudesni preokret Redsa u drugom dijelu, u samo sedam minuta Englezi su tri puta probušili do tada granitnu obranu Milana i izjednačili rezultat. Gerrard je potegnuo glavom za 3:1, Šmicer nogom za 3:2, da bi u 60. minuti Gerrard izborio kazneni udarac koji je u gol pretvorio Xabi Alonso, nakon što mu je prvi udarac obranio Dida. U produžecima je junak bio Jerzy Dudek koji je s dvije fantastične, zapravo čudesne obrane doveo u očaj Andriya Ševčenka, pa su Englezi s velikom psihološlom prednosti pristupili izvođenju jedanaesteraca. Dudek je briljirao, Serginho, Pirlo i Ševčenko nisu uspjeli zabiti i Liverpool je osvojio krunu na najnevjerojatniji mogući način.

2005./06.: Barcelona - Arsenal 2:1 (Eto'o 76', Belletti 81'/Campbell 37')

Već dugo neka momčad nije igrala tako privlačan i atraktivan nogomet kao Barcelona te sezone, pa je finalna pobjeda u Parizu razveselila sve ljubitelje Barcinog romantičarskog nogometa. Međutim, u finalu protiv mlade momčadi Arsenala išlo je puno teže nego što su se Barcini navijači nadali. Isključenje vratara Lehmanna u 18. minuti (prvi crveni karton u finalima Lige prvaka) usmjerilo je utakmicu u čudnom smjeru, Barcelona je teško igrala protiv dobro organiziranog Arsenala te je čak na odmor otišla u minusu nakon pogotka Sola Campbella.

Katalonci su dugo lomili otpor "topnika" u drugom dijelu, a konačno je čelična obrana Arsenala (do tada 995 minuta nije primila gol!) probijena u 75. minuti kada je Larsson ostavio loptu za Eto'oa koji zabija za 1:1. Švedski napadač bio je asistent i za pobjednički pogodak Juliana Bellettija u 81. minuti i tako je pri kraju karijere postao junak velike pobjede Barcelone.