Vujčić: "Dosta mi je šutnje!"

"Htio bih reći par stvari koje se tiču mene i komentara nakon moje odluke da ne igram na Europskom prvenstvu. Prošao sam pet kvalifikacijskih ciklusa, bio na tri prvenstva Europe, odigrao sam 55 službenih utakmica i barem još toliko prijateljskih. Ima stvari koje nisam htio iznositi u javnosti, međutim, kako se iste stvari provlače kroz medije, iste floskule, volio bih te stvari razriješiti."

"Pogotovo onu da, kako sam reprezentaciji okrenuo leđa nakon što mi je ona toliko toga dala i kad je više ne trebam. Nije mi na kraj pameti pljuvati po reprezentaciji, to od mene nikad nećete čuti, jer institucija hrvatske reprezentacije nisu ljudi koji je vode, nego igrači koji za nju igraju."

"Ja sam osobno u reprezentaciji počeo igrati 1996. godine i kao svaki mladi igrač nosio sam torbe i opremu, gledao sam igrače i nitko od tih trenera nije radio individualno, da pokažu neke stvari, već sam i ja naučio sve sa strane. Više sam naučio od Tonija Kukoča i Dina Rađe, nego od svih naših 'stručnjaka' koji su se motali oko reprezentacije."

"1997. godine sam prošao sve pripreme, a dva dana prije prvenstva su me potjerali jer je priključen igrač iz reprezentacije s Mediteranskih igara."

"2000. godine sam prošao sve kvalifikacijske susrete, a 2001. godine sam potpisao za Maccabi. Trener Blatt je rekao da nikad nije vidio ni jednu moju utakmicu za hrvatsku košarkašku reprezentaciju. Te godine sam u kvalifikacijama iza Mulaomerovića bio drugi strijelac i prvi skakač. Na EP sam došao s potpisanim ugovorom za Maccabi i u prve tri pripremne utakmice nisam odigrao niti minute. U Izraelu je nastala panika, zbog pitanja koga su to oni potpisali. Izbornik Petrović mi je rekao 'Oprosti molim te, ja sam htio dovesti Tabaka u formu, i znam da ćeš ti meni puno dati'. Do kraja prvenstva sam skupio samo par minuta."

"Zbog takvog reprezentativnog tretmana Maccabi mi je 'čestitao' posudbom u Asvel. Toliko o tomu koliko mi je reprezentacija pomogla u karijeri.

"2002. godine sam prošao sve kvalifikacijske susrete, nakon čega su mi vrhunski izraelski doktori rekli da moram operirati nos, jer mi tijelo ne prima dovoljno kisika. Svejedno sam morao proći pripreme i mišljenje hrvatskih doktora i fizeoterapeuta, koji su rekli 'možeš igrati s posebnim maskama i posebnim zaštitama'. Nitko nije rekao 'pa imamo čovjeka kojem je ugroženo zdravlje, ne karijera nego - život. Isplati li se riskirati zdravlje radi svega ovoga?'".

"Nakon tog prvenstva se svugdje moglo čuti 'Bila nam je odlična reprezentacija, ali da nam je bio Vujčić, ma mi bi sigurno bili zlatni'. Pa zar mislite da sam toliko blesav da igram cijele kvalifikacije, dolazim na svaku utakmicu gdje god se igralo, a da propustim 'nagradu' igranja na Europskom prvenstvu?"

"2005. sam postao kapetan reprezentacije, a gospoda Drakšić i Radić znaju koliko sam sebe uložio u reprezentaciju i uspjeh na EP u Beogradu. Definirali smo stvari da igračima bude dobro, da se svi osjećamo sretno i zadovoljno, uključio sam se potpuno u cijeli projekt. Dvije godine sam proveo samo s mišljenjem o osvajanju medalje s hrvatskom reprezentacijom, čuo sam se sa svim igračima, svi smo jedva čekali to natjecanje."

"Svi znamo kako i što je bilo u Beogradu te kako je sve završilo. Ja sam tada rekao neke stvari u afektu, i to da nikad više neću zaigrati za hrvatsku reprezentaciju, što mi je kasnije bilo krivo. Kasnije sam rekao da to ipak nije moja konačna odluka. Čisto kao dodatak onoj priči kako sam 'od reprezentacije imao samo koristi' - nakon Beograda mi je koncem studenog pukao mišić, a tijekom sezone sam četiri puta bio na terapijama Voltarena zbog leđa. Imao sam razumijevanje ljudi u klubu, pošteđivali su me na nekim utakmicama i izgurao sam prilično dobru sezonu."

"Međutim, na kraju sezone kada sam bio gotov s ugovorom i kad sam želio otići u NBA, razvukla se priča kako Vujčić očito ne može odigrati cijelu sezonu bez ozljeda, da nemam fizički kapacitet za izdržati tu ligu. Tada nikoga nije zanimalo što sam proživio s reprezentacijom i zašto sam cijelu sezonu bio po doktorima."

"Razmišljajući o svemu, jednostavno sam odlučio promijeniti prioritete. Nakon svega što mi se dogodilo prijašnjih sezona, saslušao sam mišljenje nekih ljudi i odlučio ne igrati na ovom prvenstvu, jer jednostavno želim ostvariti jedan drugi cilj u svom životu i za koji imam zadnju šansu kao igrač. Pokušao sam objasniti i izborniku i ljudima iz HKS-a, iako oni to jako dobro znaju, da klubovi igrače uzimaju na temelju učinjenog u prošloj sezoni, a ne pet godina prije. Ja želim napredovati u segmentima koje NBA igrači trebaju imati, odnosno za koje klubovi u NBA-u kažu da meni nedostaju. Svjestan sam svojih nedostataka i narednu sezonu želim na njima raditi, da bih sljedećeg ljeta konkurirao za NBA ugovor."

"Dotaknuo bih se i nekih ljudi koji konstantno provlače kroz medije moje ime, a u biti ne znaju ništa o meni. Nitko od njih me nije nazvao, nije me pitao moje mišljenje. Kada sam napravio nešto veliko u europskoj košarci, onda su govorili 'Maccabi je veliki klub, zato je on najbolji igrač. To je židovski lobi'. Nikad nije rečeno da je Nikola Vujčić zadnjih šest godina ipak najbolji hrvatski košarkaš po izboru trenera, čitatelja i Eurolige. A da i ne govorim koliko se ugled hrvatskog sporta i države općenito promijenio u Izraelu otkad sam u Maccabiju. Nikad to nisam spominjao, ni jednu zaslugu sebi nisam pripisao, niti mi je bilo teško odgovarati na gomilu pitanja o Hrvatskoj, niti upućivati židovske biznismene i turiste na hrvatsku obalu i u hrvatsko gospodarstvo. Ali dosta mi je više da me se razvlači i da po meni pljuju neki koji Hrvatskoj nisu dali ni 1% onoga što sam ja dao."

"Čitam kako se Aco Petrović u posljednje vrijeme angažirao da pomogne Savezu. Reći ću vam nešto o ciklusu za EP 2001. Svi igrači i stručni stožer, znači fizeoterapeuti i doktori, svi smo dolazili u reprezentaciju bez ikakve naknade. Dobivali smo 25 maraka dnevnice kada smo bili izvan Hrvatske i 100 kuna kada smo bili unutar države. Taj novac smo uvijek davali pomoćnom osoblju, jer su oni u puno lošijoj financijskoj situaciji od nas igrača, a i žrtvovali su svoj godišnji odmor kako bi proveli to vrijeme s nama. Osjećali smo zahvalnost prema njima. Međutim, Aco Petrović je bio pod ugovorom s HKS-om, i imao direktan interes voditi hrvatsku reprezentaciju i za to je dobivao novac."

"Koliko on voli hrvatsku košarku i reprezentaciju govori situacija kada smo izgubili prve dvije utakmice u skupini od Jugoslavije i Njemačke. Održali smo poznati sastanak u sobi hotela, a svi igrači i stručni stožer su čekali izbornika da bi on ušao u sobu i rekao 'Vi ste idioti, izgubili ste utakmice! Kako ću ja sad naći posao? Moja obitelj neće moći riješiti egzistenciju, uništili ste mi ugled.' Rekao je još nekoliko lijepih hrvatskih riječi, zalupio vratima i napustio sobu. Nakon toga su se digli Joke Vranković i Veljko Mršić koji su rekli kako još imamo šanse, idemo dobiti sljedeće utakmice. Tako je i bilo, dobili smo Estoniju i Italiju, a onda je protiv Turske naš izbornik obukao svoje najljepše odijelo, izašao voditi hrvatsku reprezentaciju sa svojim punim elanom, a svi znate kako je to završilo. Izgubili smo 19 razlike posljednju četvrtinu."

"I o Mirku Novoselu bih volio reći nekoliko riječi. Ja sam 13 godina u hrvatskoj košarci, proveo sam dosta vremena u društvu gospodina Novosela. Nikad nisam čuo niti jedan savjet od njega, nisam čuo iti jednog igrača da je dobio neki savjet koji će koristiti u svojoj igri. Nikad nisam čuo niti jednog trenera da je rekao kako mu je Novosel vodilja, da mu se može javiti kako bi mu pomogao u vezi košarke. Kada treba komentirati neke stvari onda on uvijek izvuče svoje uspjehe iz 70-ih i 80-ih godina, kada se ja ni rodio nisam. Današnja košarka nema veze s onom koja je bila u to vrijeme."

"Često se mnogi pitaju zašto naši košarkaši otkazuju reprezentaciju kad odu u inozemne klubove. Otkazuju ih zbog toga što svi kad se vrate iz reprezentacije vide koliko su u zaostatku za svojim suigračima, jer se u našoj reprezentaciji ništa individualno ne radi, što jako dobro pokazuju i rezultati koje postižemo na velikim natjecanjima."

"A jedna stvar me posebno smeta. Uvijek se čuje 'Rađa, Kukoč, oni su uništili hrvatsku košarku jer su se jednom odbili odazivati reprezentaciji.'. Međutim, Dino Rađa i Toni Kukoč su hrvatskoj košarci dali sve medalje koje stoje u HKS-u. Oni su ih osvojili. Ja imam dvije zlatne medalje s hrvatskom reprezentacijom, u kadetima i juniorima i na oba sam prvenstva bio najbolji igrač. Pet ciklusa za EP sam prošao, a sad me se proglašava nekim izdajnikom jer ću propustiti šesti?"

"Rađa i Kukoč nikad nisu spomenuli u svojim intervjuima bilo koga tko vodi hrvatsku košarku u posljednjih 15 godina, niti su svoje karijere ikad dugovali njima. Naravno, kada je ta generacija ostala 'bez goriva' i kada su reprezentaciju preuzeli današnji 'znalci' hrvatske košarke, nakon toga nije izašao niti jedan igrač približan Toniju ili Dinu, a niti meni, ako već to želite čuti."

"Ja nisam proizvod hrvatske košarkaške ideje nego sam proizvod KK Split i gospodina Mladena Šestana. Imao sam sreću da me u četiri godine naučio svemu što zna, nakon čega sam ponovno imao sreću što sam naletio na gospodina Zmagu Sagadina, koji me je uveo u prvu ekipu. Gotovo svi hrvatski treneri su sa mnom imali neke svoje ideje, igrao sam manje, bivao zapostavljen i šutio, a vrhunski košarkaš sam postao onog trenutka kad sam napustio okvire hrvatske košarke i hrvatska razmišljanja.

"Prema tome, hrvatska košarka Nikoli Vujčiću, u smislu hrvatske ideje, nije dala ništa. Dao mi je KK Split, kojem sam zahvalan do kraja života i ljudima, Mladenu Šestanu, Rati Tvrdiću, Josipu Biliću. Jedinim ljudima kojima vjerojatno nikad neću vratiti ono što su oni meni dali. A ovi drugi koji me pljuju dobili su od mene puno više nego što su u mene uložili. Mislim da nemaju pravo komentirati moje odluke, moju karijeru i pričati kakav sam košarkaš jer ja sam pored njih i njihovog znanja u posljednje tri godine izabran za najboljeg centra Europe i u zadnjih šest godina u prvoj petorci Europe. A još manje imaju pravo pričati kakav sam čovjek."

"Najlakše bi mi nakon svega što sam doživio zadnjih dana bilo reći da neću više nikad igrati za reprezentaciju, da su me svojim reakcijama potjerali. Ali niti oni predstavljaju hrvatsku reprezentaciju, niti ja smatram reprezentacijom ljude koji se zadnjih dana, a i godina, natječu da me oblate ili izvrijeđaju. Njima na dušu, ja sam svoju odluku rekao, a nakon što ostvarim ciljeve koje želim ostvariti, opet ću se staviti na raspolaganje nekom budućem izborniku, ako me bude želio i trebao. Ovim momcima želim sve najbolje, sa svima sam i dalje prijatelj."

"A i o onom komentaru Bruna Kovačevića bih rekao par rečenica. Mislim da je Hrvatska televizija zadnja koja ima pravo davati komentare o hrvatskoj košarci, jer ono što je hrvatska košarka dobila na Dnevniku, pljujući na mene i ostale, to je možda najviše što je dobila ove godine u tom terminu. Ja mogu pogledati utakmice Cibone samo ako ostanem budan cijelu noć, ali se uvijek nađu u ovim situacijama kada treba stati na stranu takve bezrazložne kritike i uspoređivanja nas s ljudima koji su dali živote za ovu državu."

"I moj je otac bio branitelj i ujak mi je bio u ratu i znam jako dobro za što su se borili i izborili. Ponosan sam što su ti ljudi svima nama stvorili slobodu i što su i meni omogućili da mogu sjesti ispred vas i reći ono što mislim i ono što želim. Onakvo jeftino kupovanje ljudskih emocija neka ide na dušu autoru kojega bih rado upitao koje su to njegove zasluge za hrvatski sport, osim što od njega prilično dobro živi?".