Hrvatska rasipala ugled, Srbija potvrdila kvalitetu

Hrvatska:

Poslovica o prvim mačićima koji se bacaju u vodi ne vrijedi u slučaju mlade hrvatske reprezentacije. Pripreme su prošle u negativnom tonu, na kraju je i izbornik Goran Caktaš priznao da nisu imali dovoljno pravih pripremnih utakmica te da je najjači turnir u Turskoj došao prekasno. U Turskoj je najteže pao poraz od, pokazat će se kasnije, novih/starih prvaka Europe, koji su očitali košarkašku lekciju hrvatskim košarkašima, a nadovezali su se i Rusi, kao i domaćin Turska.

Što se tiče sastava momčadi Hrvatske kritici tu nema previše mjesta. Ante Tomić je potvrdio kako se radi o najkompletnijem hrvatskom igraču, kako u košarkaškom svjetlu, tako i u profesionalnom, odnosno u dijelu momčadskog duha svlačionice. Iza njega se svrstao Marin Han, koji se nakon rastanka sa Splitom "vratio iz mrtvih". Han je bio igrač koji je pokazivao najviše želje, kako u obrani, tako i u napadu.

Foto: Nikola Movrić

Kao najveći potencijal se izdvojio šibenski razigravač Luka Petković, koji osim playmakerskog načina razmišljanja ima i stav "gazde na terenu". Kasno otkrivanje talenta je stavilo Petkovića u položaj da slijedeće sezone mora napraviti nekoliko stepenica, kako u fizičkom dijelu, tako i u taktičkom, da bi se smatrao legitimnim reprezentativnim potencijalom.

Sve ostalo je tu negdje, ali ne nudi previše nade za priključenje seniorskoj reprezentaciji u dogledno vrijeme. Zoran Vrkić ima atletsku građu i napadački pristup, ali obrana i momčadska igra traži puno napretka. Luka Drezga je po izborniku donosio puno mira i dodatnu napadačku opciju, ali je previše obrambeno "lutao". Puno više se trebalo vremena i prostora posvetiti Ivanu Papcu. Brz za krilnog centra s dobrim vanjskim šutem i mogućnošću popravka zbog velikog raspona ruku, Papac je mogao napraviti više.

Centarski dvojac Franko Filipović i Filip Vukičević je pokazao da mogu i znaju. Filipović je pokušavao sam kada je vidio da nema organizirane igre u napadu, dok je Vukičević, unatoč "haklerskim" potezima na terenu, pokazao da ima odličnu suradnju s drugim centrima i mogućnost otvaranja reketa.

Glavna razočaranja su Ivan Siriščević i Josip Blajić. Može se govoriti o mladosti i potencijalu, ali splitski šuter je potpuno izvan ritma utakmica, dok sinjski razigravač ima problema sa svakom vrstom pritiska pri prenošenju lopte. Franjo Bubalo je pao u drugi plan i nije previše pokazao da bi se mogao okarakterizirati njegov nastup u Sloveniji i Italiji. Nino Vlaić je imao nekoliko blistavih trenutaka, ali i perioda nesnalaženja na terenu, tako da se može govoriti o potencijalu, koji treba puno minuta na parketu i pravu ruku vodilju.

I to je to. Hrvatska raspolaže s talentom, tu nema sumnje. Nije to generacija Ukića, Tomasa i drugih, ali dečki su mogli više. Logički se postavlja pitanje zašto to više nije došlo? Ne može se niti sve svaliti na leđa izbornika Caktaša, iako je sinjski trener previše lutao u traženju startne petorke. U jednom susretu je u prvih 12 minuta izmijenio tri organizatora igre, da bi poslije naporne utakmice s Italijom startna petorka na terenu provela 13 minuta. Kod minus četiri protiv Italije, Drezga je imao dodatno slobodno bacanje, a hrvatska klupa je pozvala minutu odmora. Bacanje je promašeno, a Italija je serijom 8:0 zatvorila susret. Za koga je bila minuta odmora?

Hrvatska nije imala tranzicijsku igru, bekovi nisu imali potrebne kretnje za otvaranje kvalitetnih kontra napada, u obrani nije bilo agresivnog pristupa vanjskom šutu protivnika, koji je odlučio utakmicu s Bugarskom. Vrlo malo se igrala zonska obrana, a u napadu na takvu postavku protivnika nije bilo elementarnih stvari. I možemo tako praktički unedogled.

Nikome nije u interesu blatiti hrvatsku reprezentaciju, ali loše stvari se moraju popraviti. Kako će se popraviti bez kritike? Odlazak u Novu Goricu smo pokušali iskoristiti za konstruktivnu kritiku jer ukoliko se nastavi po sadašnjoj stazi, cilj je neizbježan, a to je litica nakon koje hrvatska reprezentativna košarka doživljava strmoglavi pad. Zašto se od tako jednostavne i zanimljive igre mora praviti filozofija? Kako se može dogoditi da stručni stožer iznenadi Španjolska, kasnije srebrna ekipa, koja je u svakoj mladoj selekciji favorit za jednu od medalja? Već 12 godina mlade hrvatske reprezentacije nemaju pravi sistem rada i napretka i takva praksa mora prestati.

Srbija:

Reprezentacija koja je u Novu Goricu i Goriziju došla obraniti zlato uspjela je to učiniti uz ocjenu vrlo dobar plus. Naravno, pravu peticu je odnio poraz od Slovenije, ali pokazat će se kasnije, kako je umjesto petice došlo zlato oko vrata. Motor momčadi i organizator igre je Miloš Teodosić. Napadački dio je skoro besprijekoran, a u svakom potezu se vidi škola FMP-a. Skoro svaka odluka ima svoje zašto i svoje zato, osim kada krene u pokušaju atraktivnih dodavanja, koje završavaju najčešće u rukama protivnika.

Osim dirigiranja igrom i razigravanja, kako bekovske, tako i centarske linije, Teodosić ima odliku go-to guya u odlučujućim trenucima. Rijetke su bile situacije da je Srbiji trebao koš, a da trica iz bloka ili ulaz, nisu došli iz ruku Teodosića. Kada nije bilo Teodosića, najveći dio odgovornosti je preuzimao Dragan Labović, koji je pao u posljednja dva susreta na prvenstvu. Srpski centar ima sve što europska košarka traži. Razmišljanje i šut vanjskog igrača, masu, visinu i snalažljivost u reketu. FMP u dvojcu Teodosić-Labović ima veliki potencijal, a dodatan plus je Vlada Vukoičić na klupi.

Rijetko kad je 34-godišnji stručnjak donio krivu odluku tijekom susreta. Posložio je momčad u kojoj postoji hijerarhija, zna se tko je prva, tko druga opcija. Radilice su Štimac i Đurković, centri koji znaju svoj posao i obavit će ga odlično. Ostalo ih nemojte tražiti. I takvi igrači, popularno zvani "vodonoše" naprave veliki dio posla, a u tu grupu zasigurno spada i Stefan Nikolić, razigravač koji će prenijeti loptu i postaviti akciju. Oni rade za igrače tipa Dragovića, koji kada želi može biti ponajbolji bek/krilo u mlađim kategorijama. Kada želi.

Vukoičić je u svojoj postavci reprezentacije veliku ulogu dao Milenko Tepić, a ovaj mu je to vratio kvalitetnim partijama u posljednjim utakmicama na prvenstvu. U Partizanu je potencijal mladog beka došao u sjenu "mašinerije", dok je u Sloveniji pokazao kako nije zaboravio pogoditi veliku većinu otvorenih šuteva, atraktivno prodrijeti ispod koša ili naći otvorenog suigrača. Početna uspavanost se definitivno može "pokriti" priključivanjem reprezentaciji samo dva dana prije odlaska na prvenstvo.

Ako mislite da preostala četiri igrača nisu važna, niste vidjeli minutu odmora pred kraj susreta s Litvom kod plus 20, kada Vukoičić upravo igračima s klupe pruža priliku i bez dlake na jeziku objašnjava u čemu griješe i kako biti bolji. I tu je Srbija najbolja, ima stručni stožer od četiri trenera, koji u svakom trenutku kontroliraju situaciju na parketu i klupi. Niti jednom se nije dogodilo da izbornik povuče igrača iz igre, a da ne uzme tablu i ne nacrta u čemu je pogriješio.

Koga oko ne propušta:

Krenut ćemo pojedinačno po poretku. Španjolska je dovela pravu momčad na prvenstvo i to se pokazalo od prve do zadnje minute. Dokaz, kako igrači ne moraju igrati u prvoj ligi da bi se postigao rezultat je srebrna medalja oko vrata Pau Ribasa, prvog čovjeka Španjolske. Uvijek dvoznamenkast, Ribas je pokazao kako izgleda pravi moderni bek. Mršavi Marc Fernandez je pokazao talent i mogućnost brzog odlučivanja u napadu, dok je ispod koševa jedina snaga Xavier Rey, španjolska verzija Emilija Kovačića.

Domaćin Italija u svojim redovima ima Luigija Da Tomea, talent o kojem se priča od malih nogu. Najbolji talijanski igrač ima visinu krila/krilnog centra i brzinu beka, uz pristojan šut. Kada je njegov dan zabit će 26 poena, kao u borbi za broncu, ali ako ga ne ide, "prodat" će utakmicu. Ne može se ne vidjeti niti omaleni razigravač Piazza, dok je Tomassini na najboljem putu da postane vrsni šuter.

Četvrto mjesto je zauzela Rusija, odnosno Aleksej Šved. Moskovski Khimki ima dragulja u svojim redovima i ukoliko uspiju obrambeno nadograditi napadačku velesilu, dobit će mega zvijezdu. Osim mirnoće u ključnim trenucima, Šved se ne libi i dodati suigračima. Ipak, svjestan je vlastite kvalitete i može riješiti "1 na 1" ili brzim ulazom (i najčešće zakucavanjem) ili vanjskim šutom, koji je na vrlo visokoj razini. Šeleketo bi mogao postati vrlo dobar šuter s kvalitetnom obranom, a centar Vorončević je podcrtan u bilježnicama mnogih skauta. Uvijek se nađe na skoku, odlično se snalazi u reketu i tehnički je potkovan.

Teško je Sloveniju bilo izostaviti iz polufinala nakon prvih pet pobjeda, ali su im se protiv Rusije "ruke skratile". Jure Močnik nije mogao vrtjeti čuvara kao u dotadašnjim susretima, Jaka Klobučar nije imao šuterski dan, a u obrani je brzo skupio osobne pogreške. Osim dvojice bekova, Slovenija ima pravu snagu u Emiru Preldžiću, koji će ili dobiti ili izgubiti utakmicu te Gašparu Vidmaru, koji je već sad u vrhu NLB lige na centarskim pozicijama.

Od ostatka društva s Europskog prvenstva vrijedi izdvojiti Omrija Casspija, Izraelca koji može "probiti" svaku obranu, ali se još uvijek igra košarke. Na centarskim pozicijama je dominantan bio Turčin Oguz Savas, koji ima leđnu igru prema košu i dobro zatvaranje skoka te Povilas Butkevicius, atraktivni Litavac, koji je skočan i brz, ali nedovoljno snažan za NBA centra. Bugarin Chavdar Kostov je potencijal na vanjskim pozicijama, kao i turski razigravač Mehmet Yagmur.

Vidjeti i ne zaboraviti:

Osim mlade reprezentacije Slovenija je predstavila i mlade cheerleadersice, prave nasljednice već legendarnih Zmajčica. Litavac Butkevicius je protiv Slovenije pokazao kako se zakucava bez respekta, tako da je osim prekršaja dobio i zadovoljstvo slanja domaćeg reprezentativca u zaštitnu ogradu. Turčin Yagmur je blokirao nekoliko desetaka višeg Francuza u posljednjoj sekundi pri šutu za pobjedu, a Ante Tomić je iza leđa bez gledanja proigrao Filipovića za lagano polaganje.

Top 5:

Titulu MVP-a prvenstva je potpuno zasluženo odnio Miloš Teodosić, koji je i organizator igre u najboljoj petorci turnira. Na poziciji beka-šutera je Aleksej Šved, dok krilnu poziciju drži Luigi Da Tome. Najbolji krilni centar prvenstva je Dragan Labović, a centarski dvojac upotpunjava Xavier Rey.

Bilo je lijepo, ali brzo je prošlo i zato se nadamo kako će Europsko prvenstvo slijedeće godine, osim bolje organizacije od talijanske, ponuditi kvalitetniju Hrvatsku i reprizu odličnih utakmica tijekom više od tjedan dana.