Nogomet ionako nije važan

Sve je otišlo puno dalje od polemike i razračunavanja. Zapravo, tako je oduvijek, makar su uspjesi pokrivali nagomilano blato u hrvatskom nogometu. I uvijek su svi u pripravnosti, ”uvijek morate biti dovoljno oprezni i paziti da vas ne maknu”. Oni koji odlaze, žele se vratiti, oni koji su na vrhu, ne žele otići... Nogomet? Nismo sigurni da im je važan, nismo sigurni da razmišljaju o poboljšanju katastrofalne situacije, koja prijeti raspadom sustava. Uopće nismo sigurni da “oni” o tome razmišljaju, iako su baš zbog toga tamo, iako baš zbog toga primaju “sjajne naknade”… Hrvatski nogometni savez nikada nije bio posložen na zdravim temeljima, nikada se nije brinuo primarno o nogometu, potom o nečem drugom. I uvijek je izgledao poput obrnute piramide, u čijim su temeljima privatni interesi i prljava igra iza leđa uvijek bili glavni postulati. Uvijek…

Zašto bi, uostalom, sada bilo drugačije? Zašto bi netko razmišljao o tome kako nogomet vratiti u život, ako se više uopće može vratiti, daleko lakše i – isplativije – je pokušati pridobiti pozicije koje nude ”novac i moć”. Bez obzira što nitko ne može reći ”kako će izgledati nogometno proljeće”, koje nudi samo i isključivo neizvjesnost, o nogometu nitko ne razmišlja. Pogotovo ne razmišljaju oni koji bi trebali, koji su, na kraju krajeva, zbog toga izabrani. Ili su izabrani da budu – smijenjeni? A da pritom ”uopće nije važno što su i jesu li nešto dobro učinili”. Vlatko Marković, aktualni šef parade, nikada nije uživao preveliko povjerenje, badava mu njegovo ”nema nikih problema”. Zašto? Vjerojatno zato što ga mnogi nisu voljeli, zato što nije imao bezrezervnu podršku (vjerojatno je, istina, ne može imati nitko u Hrvatskoj), zato što je gubio vrijeme veličajući ”svoja poznanstva u Europi”, zato što nikada nije nudio izgled čovjeka koji ima – viziju! Ideju i stav o tome kako nogomet dovesti na grane koje takav sport zaslužuje. Usprkos posrnulom gospodarstvu i svim ostalim savršenim alibijima…

Danas je Marković opet na udaru. Uz predsjednika Zbora sudaca, Stjepana Djedovića. “Napadači” su poznati, u prvom redu, reći će oni koji sve znaju, Veselko Bebek i Reno Sinovčić žele povratak. Uz Mladena Vedriša, koji figurira kao pravi čovjek za predsjednika HNS-a, čovjek, koji je, zapravo, bio prvi predsjednik “kuće nogometa”. Bebek je, u vrijeme kada je ”iskrenost platio glavom”, nakon priznanja ”kako je Rijeci, zapravo, ukradeno prvenstvo”, očekivao status svojevrsnog heroja. Umjesto toga, izgubio je sve pozicije, iako je tada, usprkos svemu poručio jasno i glasno - ”vratit ću se, kada tih ljudi ne bude ovdje, s njima nikada više neću raditi”. Uobličenje “tih ljudi” su Vlatko Marković, Zlatko Canjuga i Miroslav Blažević. Danas je tu ostao samo Marković, pa nije previše teško složiti mozaik koji će zorno prikazati što se događa. Međutim, jasno je i nešto drugo, a to je činjenica da Marković doista, otkad je na vlasti, ima popriličan katalog promašaja u Ilici. Njegov je kredibilitet okopnio do te mjere kada uopće nije nikakvo čudo da ga žele srušiti. I nije važno tko i zašto…

Važno je, ili bi, mislim, trebalo biti važno kako će izgledati nogomet. A o tome nitko nije prozborio niti jedno, jedino slovo. Ništa. Upravo to je najveća tragedija hrvatskog nogometa danas, ljudi koji vuku odluke, koji određuju smjernice, bave se svim i svačim osim nogometom. Ili razmišljaju kako ostati na čelnim pozicijama, ili kako doći na njih. Ovisno na kojoj se strani nalaze… I, kako onda, odakle, možemo očekivati boljitak, kako vjerovati da naš nogomet ima pravo na budućnost. Ne bilo kakvu, već uspješnu. Nitko nam nije dao previše povoda za to, nitko nije ponudio plan, nacrt, bilo što, sa temom – hrvatski nogomet sutra. A, zašto i bi, ionako nije važno što će se događati na travnjacima, daleko je važnije tko će sjediti u kancelarijama i ubirati masne plaće. Obični puk suludo se nada da bi sve moglo poći na bolje, makar je jasno da od toga ne može biti gotovo ništa. Sve dok se ne posloži sve što se mora, sve dok se nogomet ne istakne kao jedina, najvažnija tema. Umjesto toga, svjedoci smo lobiranja, podmetanja i laži, u kojoj je jedino važno ”zauzeti fotelju moći”. Njima nogomet, nažalost, nije važan. Nimalo im nije važan…