Dao bi milijardu dolara...

Proći prvo pretkolo kvalifikacija za Ligu prvaka možda nije monumentalan doseg poput bronce nogometaša, olimpijskih medalja ili Goranovog Wimbledona, ali niti jedna utakmica, niti jedan meč nije u meni, a vjerujem i mnogim drugim nogometnih zaljubljenicima, probudio toliko emocija poput tog Dinamovog okršaja s Beograđanima. Uz dužno poštovanje nogometašima koji su nam u ovih 15 godina donijeli puno radosti, uz zahvalu Goranu za neponovljivi finale najvećeg svjetskog turnira, uz oduševljenje svim pothvatima rukometaša ili Janice Kostelić, ta modra pobjeda zauzima prvo mjesto na mojoj listi najdražih sportskih trenutaka.

Jasno da se nije radilo samo o sportu, emocije su bile puno dublje od toga. Iako su se srpsko-crnogorski i hrvatski sportaši sretali i prije tog dvoboja, nogomet je u obje zemlje ipak broj jedan, a Dinamo i Partizan, uz jasno Hajduk i Crvenu zvezdu, klubovi koji su zapravo zaštitni znaci dviju zemalja. Zbog toga je dvoboj već sam po sebi bio povijesan, a dodatno upečatljivim učinili su ga sjajni modri nogometaši koji su deklasirali protivnika rekordnom pobjedom u međusobnim susretima.

Predivno je pisati tekst za koji vam uopće nije potrebna priprema, jer praktički svaki podatak znate napamet. "Poseban pozdrav na početku ovog prijenosa i za naše ljude u dijaspori koji su u prigodi večeras pogledati susret koji jeste nogometni, ali je i mnogo više od nogometa". Tim riječima, koliko me pamćenje služi, započinje snimka prijenosa na video kazeti koju sam toliko puta pogledao da je trava postala ljubičasta, a igrači dviju momčadi teško prepoznatljivi.

Uistinu, bilo je to više od nogometa, nikad na stadionu nisam osjetio veću kolektivnu euforiju, nikad se nisam grlio s toliko nepoznatih ljudi, nikad prije i poslije nisam ostajao bez daha od sreće. Dvoboji protiv Partizana bili su ujedno i početak zaista jednog europskog Dinama, koji je već te sezone odigrao zapaženu ulogu u Kupu Uefe (nakon nesretnog ispadanja od Newcastlea), da bi iduće dvije sezone igrao u Ligi prvaka. No bez obzira na sve europske uspjehe, dvoboj protiv Partizana bio je creme de la creme.

Robert Prosinečki stigao je u Zagreb tog ljeta, a s njim je došao i optimizam glede europskog potencijala momčadi. Iako je novi trener Marijan Vlak tvrdio kako je Dinamo bolja momčad od Partizana, poraz u Beogradu od 1:0 opasno je zabrinuo modre drukere. Istina, bilo je već u gostima jasno da je Dinamo bolja momčad, no "milijun" promašenih prilika kaznili su domaći pogotkom za neugodnih 1:0.

Međutim, Prosinečki je imao pravo kad je svoje suigrače nakon beogradskog poraza bodrio izjavom "nema veze za promašaje, utrpat ćemo im u Zagrebu pet komada". Vjerojatno nije ni sam vjerovao da će upravo tako i biti...

Za ulaznicu se kampiralo pred stadionom cijelu noć, ali vjerujem da svi koji su se domogli zlata vrijednog papirića nisu požalili čekanje, štoviše, čekali bi i tjedan dana. Suvišno je i naglasiti da je Maksimir bio prepun, atmosfera maksimalno nabrijana. Za potpuni ugođaj bila je potrebna samo disponiranost dinamovaca...

Počelo je očekivano, vrlo napeto, a u takvoj rastrganoj igri gosti su umalo došli do ranog pogotka. Međutim, Dražen Ladić je, po tko zna koji puta, bio najbolji kad je to bilo najpotrebnije, skinuo je Tomićev udarac i spasio, tada još Croatiju, veće nevolje. Suigrači su mu se znali zahvaliti, i to još kako...

Rapsodija je počela u 13. minuti, sretnoj za Modre, nesretnoj za bijelo-crne. Edin Mujčin, Vlakov joker i jedan od najboljih igrača utakmice, uputio je udarac/centaršut s lijeve strane, lopta se odbija od pete Marku Viduki, a Silvio Marić naplaćuje beogradske promašaje pogotkom za 1:0 i eksploziju oduševljenja na maksimirskim tribinama.

Slavlje se još nije ni stišalo, niti su se Beograđani oporavili od šoka, a Dinamo je još jednom matirao Kralja čije su maksimirske tegobe započele tog dana. Dinamo je pritisnuo gol Partizana, Krznar je petom ostavio loptu na rubu šesnaesterca Mujčinu koji predivnim centaršutom pogađa glavu Igora Cvitanovića. Cvita se naklonio za 2:0; nije pogađao često glavom, ali ovaj mu vrijedi za sva vremena.

Dinamovcima je sve polazilo za nogom, Partizanov otpor slomljen je super ofenzivnom taktikom koju je priredio Marijan Vlak - Dinamo je zaigrao s tek dva braniča, Šimićem i Jurićem, pomagao im je još i Kruno Jurčić, a svi ostali imali su direktivu - napad, napad, napad!

U 24. minuti još jedna eksplozija Silvija Marića, oduzima loptu na svojoj polovici, prolazi nekoliko čuvara i daje za Mujčina, ovaj krasnom loptom upošljava Viduku. Dinamov centarfor prvo je malo zakomplicirao situaciju, ali onda je ponio Taševskog na leđima i iskosa s desne strane u padu pogodio suprotni kut za ogromnih 3:0.

Kada već Partizan nije mogao napraviti ništa Modrima, sudac Gilles Veissiere pokušao je vratiti nadu gostima svirajući apsolutno nepostojeći jedanaesterac. No, Partizanu ni to nije pomoglo, Dražen Ladić skinuo je udarac Vukičevića, potom i njegov ponovni pokušaj za novu erupciju oduševljenja na Maksimiru. Cijelim Maksimirom prostrujio je osjećaj nepobjedivosti, osjećaj da Partizan ni s 20 igrača ne bi mogao ugroziti Dinamo te večeri.

Uz skandiranje "Vukovar, Vukovar", Dinamo pritišće Partizan u potrazi za novim golom, a do njega stiže u 42. minuti. Mujčin daje još jednu dobru loptu na lijevu stranu, Cvitanović majstorski čeka ulazak Marića na peterac, a Mara još jednom posprema loptu u mrežu što proslavlja nezaboravno emotivnom proslavom, kakva je uostalom bila kod svakog gola Dinama. "Partizan je pregažen od plavog stroja", vikao je u svoj mikrofon Drago Ćosić, sretnik kojem je pripala čast komentirati jednu od najljepših Dinamovih utakmica svih vremena.

Vlak, dakako, nije ništa mijenjao u svlačionici, pustio je briljantnu postavu iz prvog dijela da dovrši posao, što su dinamovci učinili u 69. minuti. Uigranu akciju iz kornera je započeo Prosinečki paralelnom loptom po gol-liniji, Krznar je dao povratnu loptu na desetak metara odakle Knez Igor zakucava iza Kralja za ogromnih, nevjerojatnih i predivnih 5:0.

Teško da opet možemo doživjeti takvu utakmicu, povijesni trenutak bio je jedinstven, baš kao i predstava Dinama. Ponekad, jako rijetko, dogodi se u sportu da se neka utakmica, meč, utrka ili dvoboj odigra baš po savršenom scenariju, takvom da boljeg ni u snu ne biste mogli zamisliti. I zato jer je tako rijetko je i tako prekrasno.

Jedna takva odigrala se prije točno 10 godina. A sad me ispričajte, vrijeme je da se još jednom prisjetim te utakmice. Dao bi milijardu dolara, za jedan sekund Dinamovog sjevera...

Dinamo je te večeri nastupio u sastavu: Ladić, Jurić, Šimić, Jurčić, Šarić, Mujčin (Brlenić, 71), Prosinečki, Marić (V. Petrović, 69), Krznar, Viduka (Tomas, 75), I. Cvitanović.