Šest dana do starta

Oni jesu predstavnici 16 nacija, ali prije svega su samci i pripadnici jednog posebnog soja ljudi - minista (dakle ljudi koji jedre na jedrilicama dugim šest metara i 50 centimetara). Pravila klase su jasna. Svatko tko želi nastupiti na regati preko Atlantika Transat 6,40 - u ukupnoj dužini od 4400 milja, mora zadovoljiti kvalifikacijsku normu: najmanje 1000 milja jedrenja u klasi Mini na regatama koje priznaje klasa, i najmanje 1000 milja solo non-stop jedrenja. Šime Stipaničev je propisane uvjete zadovoljio (i premašio brojem odjedrenih milja) tijekom dvije godine intenzivnih priprema za ovu regatu, i nakon nekoliko mjeseci neizvjesnosti i čekanja ušao na službenu listu jedriličara koji će startati na ovogodišnjem izdanju regate (jedri se svake dvije godine). Možda je presudna bila posljednja regata u kojoj je bilo dosta havarija i odustajanja. I Šime je doživio havariju (lom jarbola) ali se uspio bez ičije pomoći, nakon tri dana jedrenja s ostacima jarbola domoći kopna. Nekoliko je konkurenata otpalo s liste i on se našao "iznad crte". Na listi čekanja, tj. ispod crte ostalo je dvadesetak jedriličara. I to onih koji su zadovoljili spomenute kriterije, ali, jednostavno, mjesta za svih nema. Organizator to pravda sigurnosnim uvjetima.

Postavlja se pitanje zašto ova regata izaziva tako velik interes jedriličara? Bez dvojbe može se reći da je ova klasa odskočna daska i gotovo obvezatna za sve one koji žele napredovati u svijetu samačkog i oceanskog jedrenja. Osim što je klasa u tehničkom, dizajnerskom smislu, pravi poligon za ispitivanje svekolikih inovacija u jedrenju (male dimenzije broda ne zahtijevaju odveć velik novac za eksperimetiranje), pravila klase govore: tijekom ove regate jedriličarima nije dopuštena komunikacija s kopnom, a kvalifikacije norme koje su ispunili jamče da se mogu sami suočiti i naći rješenje i u najkriznijim situacijama koje ih mogu snaći na oceanu. Isto tako to znači da moraju biti sposobni doći do najbliže luke bez ikakve vanjske asistencije, bez obzira gdje se nalazili, ukoliko to bude potrebno. Zabrana dobivanja informacija s kopna, ili od brodova koje će ponekad sresti tijekom prelaska oceana, govori da su uistinu prepušteni sami sebi, svojem iskustvu, znanju i mogućnosti improvizacije. Strategija se donosi na kopnu, ali niz taktičkih odluka tijekom kursa odlučuje o pobjedniku, o konačnom rezultatu svakog jedriličara. A taktičke odluke donose se na osnovu onoga što jedriličar vidi oko sebe i što pretpostavlja da će se dogoditi za dva-tri dana.

Takva koncepcija regate jamči da oni najbolji zaslužuju daljnja ulaganja u njihove jedriličarske kampanje kojih se, nakon uspjeha na Transatu 6,50, u pravilu i poduzimaju. Među danas najpoznatijim i najboljim oceanskim jedriličarima vrlo je malo onih koji iza sebe nemaju iskustvo ove klase i ove regate. Nabrojimo samo neke: Ellen MacArthur, djevojka koja danas drži rekord u jedrenju oko svijeta bez stajanja, potom još jedna legendarna jedriličarka Isabelle Autissier. Među muškim jedriličarima, premda u samačkom jedrenju ta razlika (muško - žensko) igra neznatnu ulogu, svoje jedriličarsko znanje na prethodnim regatama Transat 6,50 dokazali su Michel Desjoyyux, Yves Parlier, braća Loick i Bruno Peyron (danas nositelji i lovci na najekstremnije jedriličarske rekorde), pa Roland Jourdain, Thomas Coville, Laurent Bourgnon... Lista je dugačka.

No imena onih koji će startati na ovogodišnjoj regati Transat 6,50, govori da je konkurencija uistinu jaka. I kada na toj listi vidimo i ime Šime Stipaničev, onda moramo biti ponosni.

Na kraju ovog izvještaja ne treba zaboraviti spomenuti Slovence, Kristiana i Andraža, koji su (objektivno) među jedriličarima koji jedre kandidati za najviša postolja. Njihove su pripreme bile sjajne, logistika isto tako, već su jednom jedrili na Transatu, i sada treba pobrati vrhnje. Oni su nekako i „krivci" što se Šime opredijelio za ovu klasu, uvijek su bili spremni pomoći mu, i bilo bi uistinu sjajno kad bi ostvarili svoje snove: pobijediti na Transatu 2007. Barem jedan!