Četvrtfinalno prokletstvo

Još smo jednom ostali pred vratima, četvrti put u nizu. Nakon Turske 2001., Rusije 2003., Španjolske 2005., ponuđeno su u odlučnoj utakmici Europskog prvenstva uzeli i Litavci. Nikad lošiji i nikad za poraz spremniji Litavci.

Samo dvojica "zelenih" bila su dovoljna za polufinale, a ni jedan od njih nije se prezivao ni Jasikevičius, ni Šiškauskas. Songaila i Kleiza iskoristili su svoj trenutak slave, a obojica su do toga došli preko leđa naših "lažnih četvorki", Markote i Banića.

A Markota je bio jedan od tragičara nove hrvatske četvrtfinalne tragedije. Nažalost, ne jedini, jer bismo onda vjerojatno dobili utakmicu, ali Markotina obrana na Songaili i Kleizi danas je gurnula Litvu prema pobjedi. U napadu je bio lako rješiv problem, brzo su Litavci pročitali da ga treba ostaviti na šutu, a on im je šest puta direktno potvrdio da su pogodili taktiku. Ne, ni jedan šut nije bio nerezonski, ništa mu se ne može prigovoriti osim da je - promašio. Ali to što je "spavao" dok su njegovi obrambeni zadaci skakali u napadu i trpali naš koš, to mu se ne može tek tako "oprostiti".

Utoliko je naš poraz još tragičniji, jer najjači litavski aduti su potpuno zakazali. Ili su zaustavljeni, sad je baš svejedno. Imali smo napadačkih rješenja, čak smo i svoje standardno "pištoljiranje" sveli na razumnu mjeru (ako izuzmemo Markotine pronašaje i poneku "bombu" Popovića), imali smo igru za polufinale. Ali onda je na red došla - glava.

A tu već odavno više nismo pravi. Nije prvi put da naši košarkaši gube dobiveno, da pronašuju otvoreno, da kriminalno loše izvode slobodna bacanja kad se "paraju gaće". Ono što bi za jednog Popovića i Planinića, slično kao nekoć za Giričeka ili Mulaomerovića, trebala biti nagrada i sigurni poeni, za njih je situacija u kojoj se gubi glava, mirnoća i - utakmica.

Zato već godinama razigravamo za mjesta daleko od medalja, iako po imenima vjerojatno spadamo puno više. Treba otvoreno reći i da su suci u četvrtfinalu bili korektni, iako su i televizijski i radijski komentatori tijekom prijenosa uporno inzistirali na nekim sumnjivim loptama, prekršajima i odlukama. Možda bi se o ponekoj odluci i dalo diskutirati, no generalno suci su večeras bili sekundarni faktor. Neusporedivo s onim što nam se događalo u istom stupnju natjecanja prije dvije godine.

Ovog puta istina je jasna svakome tko je gledao sve naše utakmice i treba je bez straha reći. Da smo mogli otići daleko - mogli smo. Da smo svojim igrama i rezultatima zaslužili otići daleko - nismo.