Zbog suđenja u zatvor

Ako se nakratko vratimo u povijest, sjetit ćemo se kobne utakmice Slaven Belupa i Hrvatskog dragovoljca u proljeće 2002. godine, kad je, što je kasnije na sudu dokazano, Stjepan Spajić podmitio Ivicu Katušu kako bi Dragovoljac pobijedio i osigurao ostanak u prvoj ligi.

Da se uistinu zbilo dogovoreno, vjerojatno nikad ne bismo ni čuli za to, no izgleda da je Slaven tog dana odlučio pobijediti. Koprivničani su do isteka 45. minute vodili 2:0, a Spajićevi su momci bili u teškom položaju. U istom je bio i Katuša uzevši 10.000 eura mita, pa je čak dosudio penal za goste, kojeg bi rijetko tko smatrao dostojnim najstrože kazne, no i na to su Koprivničani imali odgovor, a njihov vratar uspješno brani šut sa 11 metara.

Za cijeli su susret inače bili zaduženi Međimurci, prvi je pomoćnik bio Darko Jambrović, inače tajnik NSM-a, a drugi Mijo Horvat, no za njih je u istražnom postupku USKOK-a kao i samog HNS-a potvrđeno da s "kuhinjom" Spajića i Katuše nisu imali ništa.

Katuši je odzvonilo iduće jutro, kad je Spajić potegnuo iz Zagreba u Čakovec i tijekom utakmice juniora Dragovoljca i Čakovca došao po svoj novac. Premda su tada izrečene mnoge ružne riječi, doznajemo iz provjerenih izvora da Spajić vjerojatno ne bi tjerao slučaj do Disciplinske komisije HNS-a da nije bilo jedne male stvari – Katušu je naime domaći nogometni savez ponovno stavio na listu prvoligaških sudaca, što je Spajiću "prelilo čašu".

Ostalo je povijest – Spajić potpisuje pred komisijom u rujnu 2002. da je Katuši dao mito, ovaj je kažnjen doživotnim izgonom iz nogometa, a slučaj je preuzeo USKOK, stvorivši time presedan kojeg nitko kasnije nije iskoristio – a 2007. godine Vrhovni sud RH potvrđuje presudu Zagrebačkog županijskog suda, kazna od dvije godine zatvora postaje pravomoćna.

Foto: Ivana Strahija

Jesu li dvije godine zatvora za primanje mita previše rigorozne? Vrijeme je da se prisjetimo i nekih drugih stvari. U doba svoje najveće nogometne eksponiranosti Katuša je imao uspješan kafić u centru Čakovca, u kojem se okupljao nogometni svijet, a stol je praktički bilo nemoguće dobiti.

Sam je Katuša očito živio vrlo dobro, bio je uvijek dobro sređen i vozio skupi automobil. Viđan je u društvu najprominentnijih međimurskih građana i bio rado viđen gost svakog okupljanja.

Koncem rujna 2002. u kafiću gostiju više nije bilo ni za lijek i ljudi su počeli prelaziti na drugu stranu ulice kad bi ugledali do tad tako popularnog Katušu. Vrlo brzo zatvoren je kafić, kako doznajemo od vlasnika prostora, s ostavljenim dugom za najamninu, a Ivica Katuša povukao se iz javnog života. Tu i tamo je pokušao oprati ljagu sa sebe, bombastičnim intervjuima u pokojim novinama, u kojima je sve druge, od vrhuške HNS-a do pojedinih sudaca i delegata, optuživao za namještanje utakmica, naslova… No, više ga nitko nije shvaćao ozbiljno.

Danas je do Katuše teško doći. Po pričanjima izvora koji su željeli ostati anonimni, Ivici Katuši glavno je prijevozno sredstvo ovih dana kombi, kojim po tržnicama i sajmovima razvozi i prodaje proizvode svog skromnog tekstilnog obrta. Isto tako saznajemo da su možda i najveće žrtve ove prve i jedine sudačke afere u Hrvata Katušini najbliži, koji su na svojim radnim mjestima i prijateljskim krugovima zauvijek obilježeni.

Nije upitno da mito i korupciju čak i u nogometu treba sankcionirati, no ipak se vrijedi upitati da li je ista zatvorska kazna primjerena čovjeku koji je uzeo, pa dobrovoljno vratio 10.000 eura za suđenje nogometne utakmice, kao i onom koji na pješačkom prijelazu automobilom nekoga usmrti.