Koliko je malo potrebno?

Nevjerojatno je koliko je malo potrebno za "krizu" Dinama. Porazi od HSV-a i Slavena već su detaljno analizirani tako da nema smisla ponovno ulaziti u analize samih utakmica, ali vrlo je zanimljivo vidjeti što se dogodilo poslije. Već nakon poraza u skupini Kupa Uefe od jedne od najboljih momčadi Bundeslige, Dinamo je bio pod laganim pritiskom medija, a nakon Koprivnice – "sve je izašlo na vidjelo".

"Otkriveni" su klanovi u svlačionici, igrači se tuku međusobno i hvataju po svlačionici kako bi "argumentirali" svoje mišljenje o problemu. To su "problemi" koji su izašli na vidjelo nakon poraza i ne treba uopće čuditi ako ubrzo saznamo i tko sluša kakvu muziku. Treba li uopće komentirati klanove u svlačionici? Ako nekome nije jasno i posve logično zašto se Etto više druži s Carlosom, Čale s Modrićem, a Mikić sa Šokotom, onda je to kraj rasprave.

Na svakom radnom mjestu, a NK Dinamo je upravo to igračima Dinama, potpuno je normalno kako se zaposlenici druže na samom poslu, a neki i van "radnog vremena". Zar je toliko nelogično što Čale na Playstation zove Modrića, a ne trinaest godina starijeg Kocha? Zar nije logično što Šokota kada ide sa suprugom na večeru zove Mikića i Bišćana sa svojim boljim polovicama, a ne skoro deset godina mlađe Pokrivača i Mandžukića?

Kada se ovako pogleda na "klanove" u Dinamu, a jedino tako se i može gledati, onda je vrlo brzo ta priča postala nezanimljiva, pa se krenulo na sukobe u svlačionici. Svatko tko je ikada igrao bilo kakav ekipni sport zna kakva je atmosfera u svlačionici nakon poraza, a pogotovo nakon "najgoreg mogućeg poraza" – neočekivanog. S obzirom na prisutnu nervozu i razočaranje, potpuno je logično očekivati povišene tonove i određene razmirice, ali izmišljati sukobe – ipak je malo previše.

Ako stavite dvadesetak ljudi u svlačionicu i kažete im da samo pričaju sat vremena, gotovo je sigurno da ćete ih na povratku za sat vremena zateći u svađi. Još ako tome dodate upravo pretrpljeni poraz, i to teški kao onaj u Koprivnici, normalno je, čak i poželjno, očekivati sukobe po kojima se vidi kako im je ipak stalo.

Klišeji "porazi su normalna stvar u sportu" na primjeru Dinama su sve samo ne primjenjivi. Dinamu, ne samo što se ne toleriraju porazi, nego su čak i teško ostvarene pobjede pod povećalom. Nakon što je Dinamo imao nevjerojatan niz pobjeda, koje su sve shvaćene pod normalno, poraz u Varaždinu doživljen je kao šok, a još k tome Modri su se "usudili" jedva pobijediti niželigaša u kupu i sve je bilo jasno – Dinamo ništa ne valja i Ivanković mora otići.

Sjajan uspjeh u Amsterdamu i ulazak u skupinu Kupa Uefe ipak je produžio rok trajanja ovog Dinama, no jedva se čekao novi neuspjeh koji jednostavno mora doći – prije ili kasnije. Kako to obično biva u Dinamu, došao je prije. Modri su izgubili od HSV-a i tako stavili prolaz dalje pod upitnik, i to prilično velik, te još k tome dodali i poraz u Koprivnici i ponovno se čuju iste priče.

Poraze ne bi trebalo shvaćati olako kao što se recimo shvaćaju u NBA ligi, ali kod nas se ipak pretjeruje jer porazi zapravo jesu sastavni dio sporta. Kada ne bi bilo poraza, niti pobjede ne bi bile tako sjajne. Naravno, Dinamo si nije smio dozvoliti primiti "pet komada" u Koprivnici, ali ako Barcelona nakon 5:1 kod kuće protiv Getafea, može u gostima izgubiti 4:0 onda se valjda i Modrima može "oprostiti" težak poraz.

Općenito je kod nas problem što nema sredine. Naime, Dinamo je nakon Amsterdama "krenuo na osvajanje Kupa Uefe", da bi nakon poraza od HSV-a "svima bili jasno vidljivi očiti limiti ovog Dinama". Niti jedno niti drugo nije točno. Dinamo je osrednja momčad s osrednjim rezultatima (gledano kroz europsku prizmu). Momčad ima dosta potencijala i sigurno je kako, uz neka pojačanja, može biti još bolja.

Posljednjih nekoliko mjeseci nemoguće je napisati tekst o Dinamu bez spomena kapetana Modrih. Konkretno u Koprivnici, Dinamo je igrao bez "svemogućeg Luke" i zaključak je bio – Dinamo će bez Modrića svaki vikend "popiti petardu" u HNL-u što naravno nije niti blizu istini. Nepobitna je činjenica, i bilo bi suludo kada bi bilo drukčije, kako je Modrić vrlo vrlo vrlo bitan dio Dinama, ali naravno kako će Modri i bez njega biti vrlo dobra ekipa.

Zamislite europskog prvaka (da, Milan zapravo jest prvak Europe u nogometu) bez Kake? To je nešto što nijedan navijač Milana ne želi niti pomisliti. Manchester bez Ronalda ili Rooneyja nije isti, a važnost Tottija Romi ne treba posebno niti napominjati. Razlika, osim u tome što su ovi igrači, barem zasad, ipak svi bolji od Modrića, je i u tome što ti europski velikani ne moraju razmišljati što će ako njihove zvijezde odu, a Dinamo, nažalost, mora.

Prije godinu i pol Dinamo je imao tri reprezentativca – Modrića, Ćorluku i Eduarda. Danas ih Dinamo ima pet, ali Ćorluka i Eduardo više na stanuju u Maksimiru. Drpić, Vukojević, Mandžukić, Balaban i Modrić su trenutno članovi naše nogometne reprezentacije i to je podatak koji dovoljno govori kako se u Maksimiru kvalitetno radi. Naravno, bit će poraza i neuspjeha, ali ako će se iz njih nešto naučiti i iste greške ne ponoviti, onda čak i oni dobro dođu...