Košarka

Posljednji poziv za buđenje

Branimir Korać • petak, 21.12.2007.

Još jedan posrtaj Cibone u Euroligi, prvi ove sezone u Domu Dražena Petrovića, posljednji je alarm kako je nešto trulo u Savskoj. Pozivanje na strpljenje više nije potrebno jer je momčad već dovoljno dugo na okupu da bi se govorilo o nekom uigravanju, a Cibona ionako nije klub koji trpi strpljenje i pobjede su imperativ, kako u NLB ligi (ma koliko se govorilo da nije prioritet), tako i u Euroligi…

Porazi su sastavni dio sporta, netko mora i izgubiti, sasvim je jasno. No nikako nije dobro kada se to događa u serijama i to da vam momčad izgleda posve nemoćno. Iako je do četiri minute prije kraja bila u igri za pobjedu, Cibona je protiv Unicaje ipak izgledala konfuzno i nemoćno. U igri su ju držale pogreške Španjolaca koji su tek na početku susreta i u samoj završnici odigrali na visokom nivou i to im je bilo dovoljno za na kraju uvjerljivu pobjedu.

Novo blijedo izdanje i poraz posve su zatresli stolicu Vrankoviću. Iako Joke odbija pomisao na ostavku, tražeći strpljenje, Cibona nije klub koji je strpljiv i koji može čekati, Cibona ne stvara igrače već traži rezultat, a u ovom trenutku rezultata nema. U oba natjecanja u kojima trenutno nastupa (NLB, Euroliga), Cibona stoji loše i ispod očekivanja. Nije problem izgubiti od Unicaje na svom parketu, ali problem je biti nekonkurentan i gubiti na gostovanjima po 30 poena viška, problem je gubiti u NLB ligi od Heliosa te dva puta na svom parketu makar se te momčadi zvale Partizan i Zadar.

Već treći put ove sezone igrači nakon utakmica iskazuju nezadovoljstvo što nikako nije dobra vijest. Prvo je Ayuso nakon Heliosa i Lietuvosa otvoreno iskazao nezadovoljstvo trenerom i statusom, a zatim je nakon Unicaje progovorio i mirni čovjek Chris Warren utvrdivši kako nekim igračima nije mjesto u Ciboni. Sama ovakva izjava dovoljno govori i o situaciji u svlačionici koja sigurno nije idealna bez obzira koliko to u klubu skrivali.

Protiv Unicaje bilo je ponovno više loših nego dobrih. Strašno se osjetio izostanak Damira Mulaomerovića zbog čega je Tre Kelley bio prisiljen igrati 35 minuta. Možda u Kelleyu ima potencijala, ali jučer je ponovno veći dio utakmice izgledao kao ispodprosječni razigravač Eurolige. Istina, igrači Cibone slabo su se rotirali u napadu, ponovno su kasnili blokovi i otvaranje igrača, ali Kelley je i u trenucima kada je imao otvorenog čovjeka odigrao na drugu kartu i promašio. Činjenica je da mu je ovo prva sezona u ozbiljnoj košarci, ali o tome su u klubu trebali razmišljati prije nego su ga doveli jer Ciboni za Euroligu treba pojačanje, a ne igrač čiji će se razvoj pratiti te ga na kraju sezone kad malo sazrije prodati. Kelley je još jako zelen, ima brzinu, ali ona nije dovoljna. Nije mu teško oduzeti loptu, šut mu nije savršen, a odluke su ponekad diskutabilne. On će sigurno napredovati, ali ako u Ciboni ostaje jednu sezonu, onda od njega nema previše koristi.

Slika 1 od 1.
Foto: Davor Sajko

Druga loša točka je Sam Hoskin. Ponovno je Amerikanac izgledao vrlo uspavano, u obrani je kasnio i imao priličnih problema s visokim igračima Unicaje. Senegalac Ndong, budimo iskreni, nije top igrač, ali je Hoskinu stvarao ogromne probleme. Napadački učinak Hoskina kao i obično je bio dobar, ali ovo podsjeća na priču o kravi i prosutom mlijeku. Sve dobro što napravi u napadu, Hoskin vrati u obrani i dođe se s učinkom na – nulu. Mora pokazati puno više agilnosti i želje, doduše na to ćemo pričekati jer se potkraj susreta ozlijedio i stvorio nove probleme Vrankoviću izbacivši se iz rotacije.

Treći upitnik je Lukša Andrić. Možemo pričati koliko hoćemo da je Lukša odličan igrač i veliki potencijal, ali na parketu već neko vrijeme to ne pokazuje. U ovom trenutku Lukša je izgubljen u vremenu i prostoru i krajnje je vrijeme da se pronađe. Cibona ga sad treba više nego ikada, puno se nada polagalo u njega uoči sezone, ali malo toga je pokazano na terenu. Izuzev prve utakmice s Efesom i donekle one domaće s Le Mansom, Andrić je malo toga pokazao, premalo za nekog tko je na Repešinom širem popisu.

Već trećeg siječnja je sljedeći važni europski ispit, u Draženov dom dolazi Aris. Ako se želi u drugi krug Eurolige, Aris se mora pobijediti. Poraz bi značio definitivni oproštaj od ikakvih nadanja za prolaz jer bi se za dva domaća poraza trebalo vaditi na gostovanjima u Milanu i Le Mansu (nije nemoguće tamo slaviti, ali s ovakvom igrom gotovo da i je, a novi domaći poraz ne bi pomogao u dizanju momčadi). Već sada polako počinju kalkulacije za prolaz i u svim kalkulacijama Cibona mora dobiti u Zagrebu Aris, Maccabi i Lietuvos (tri vrlo teške utakmice) i barem jednu utakmicu na strani, no dvoboj s Arisom prije svega je ključan. Pozitivan ishod u susretu s Grcima možda bi dao dodatni impuls Cibosima koji bi tako već u Milanu mogli odigrati dobru utakmicu i uzeti pobjedu protiv također neuvjerljivog domaćina. S te dvije pobjede situacija bi izgledala daleko ljepša i onda bi se moglo razgovarati o prolazu. No previše je tu možda, činjenica je da Cibona u ovom trenutku izgleda loše i nalazi se u dubokoj krizi, a vrijeme i Vrankoviću i nekim igračima prebrzo curi

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!