U metropoli nešto "ne štima"

Rezultati Cibone u NLB ligi (omjer 8-7) i Euroligi (3-6) natjerali su vodstvo kluba na očekivan potez - prekid suradnje s trenerom Josipom Vrankovićem. Nekoliko mjeseci na klupi zagrebačkog kluba bili su dovoljni upravi Cibone da shvati kako je (ponovno) pogriješila što je na poziciju trenera dovela neprovjereno i neiskusno ime.

Vranković nikoga nije oduševio svojim vođenjem utakmica, zakašnjelim rotacijama, lošim osjećajem za utakmicu, malom dozom samokritičnosti koju je iskazivao prilikom razgovora s novinarima nakon loših rezultata, ali činjenica je da Joke nije glavni krivac za 13 poraza Cibone u 24 odigrane službene utakmice. Ta "etiketa" pripada direktoru Boži Miličeviću i sportskom direktoru Mihovilu Nakiću.

Upravo su se njih dvojica odlučila na klupu dovesti Vrankovića iako je njegova radna knjižica dotada sadržavala samo nekoliko mjeseci rada na klupi Širokog brijega. Odlaskom Anzulovića s klupe Cibone, Miličević i Nakić, istina je, nisu imali veliki izbor imena, no dovesti čovjeka bez gotovo ikakvog iskustva bila je pogreška. I stoga je pogreška sada previše kritizirati Vrankovića koji je potpuno nespreman preuzeo "najvruću" trenersku klupu u Hrvatskoj.

Cibona je potom opet pogriješila. Bez obzira na odlične rezultate Ivana Sunare sa Krkom i slovenskom mladom U-20 reprezentacijom koju je Sunara "dobio na ruke", "Suki" dosada nije potvrdio da je trenerska klasa dostojna ovog posla. Naravno, dat ćemo mu priliku prije nego ga počnemo kritizirati, ali poznato je da Sunara nije miljenik igrača i "boemi" koje će trenirati u Ciboni mogli bi mu brzo otkazati poslušnost.

Foto: Dražen Patarčić

Miličević i Nakić nisu željeli na klupu dovesti jako i provjereno ime. Iako je na tržištu bilo nekoliko trenera koji su bili zainteresirani za klupu kluba iz Savske. Božo Maljković, legendarni trener Splita i Reala, navodno je bio preskup. Spominjao se i Zmago Sagadin, a jedan od ozbiljnijih kandidata bio je i Željko Pavličević, koji je donedavno bio izbornik Japana. Pavličević je s Cibonom 1986. osvojio naslov prvaka Europe, a isto je pet godina kasnije učinio i za Splitom.

Jučer je pak postalo jasno da Pavličević nije bio preskup za Miličevića i društvo jer je postao novi trener Zagreb Croatia osiguranja koji su se odlučili raskinuti suradnju s Danijelom Jusupom. I dok Pavličević nije u posljednjih 15 godina ostvario velike rezultate, ono što je upravu Cibone odbilo od njega, Maljkovića i Sagadina je njihova samostalnost oko slaganja momčadi. U prijevodu, Miličević i Nakić ne bi samo tako dovodili igrače koje im preporuče menadžeri i "prijatelji kluba" jer bi se prvo morali konzultirati s trenerom, a "zelene" trenere poput Vrankovića nije teško "obraditi".

Uprava kluba iz Savske glavni je krivac za stanje u kojem se nalazi Cibona. I treneri i igrači snose svoj dio krivice, ali moramo se zapitati koliko su stručni ljudi "na katu" koji su ove godine osim diskutabilnih odluka oko trenera stvorili i roster pun individualaca i neprovjerenih igrača.

Hoskin solidno odradi posao u napadu, ali je u obrani velika rupa. Kelley je potpuno nedorečen, ali dečko je prošle sezone igrao na američkom sveučilištu pa se od njega nije niti trebalo ništa očekivati, tj. nije trebao biti doveden u euroligaški klub. Vedran Princ? Odlična osoba, ali pitanje je da li je dostojan Cibone. Princ čak nije niti standardni reprezentativac BiH, a niti u Širokom nije dobivao veliku minutažu. Puštanje Vedrana Morovića također je veliki propust uprave jer Morović je u mnogim apektima bolji od Princa koji je od Vrankovića dobio poklone za nekoliko nadolazećih Božića u vidu startanja u petorci i vrlo velike minutaže koju nije opravdao.

Uprava Cibone trebala bi uskoro napraviti nekakav program jer očito je da politika ne valja. Cibosi nisu proizveli niti jednog igrača u posljednjih deset godina (osim ako se Filip Krušlin ne razvije u serijskog igrača) iako imaju velike prednosti u odnosu na druge klubove. No škola košarke Cibone koju vodi Pino Grdović očito ne funkcionira najbolje. A to je jedini pravi put. Proizvodnja mladih igrača koji će kasnije biti nosioci momčadi. Slaganje nove momčadi iz sezone u sezonu i dovođenje raznih stranaca neće osigurati Ciboni velike rezultate kojima takav klub teži. Stoji i činjenica da proračun Cibone nije na razini jakih europskih klubova i da bi Grad Zagreb trebao više pomoći.

Sve ovo znao je Dražen Anzulović kojemu su četiri godine u Ciboni bile i više no dosta kako bi shvatio da njegove ideje i želje ne mogu proći pored Miličevića, Nakića i Grada Zagreba. "Zula" je uistinu izvukao odlične rezultate iz limitiranog rostera, a uz veća sredstva i poneko zvučnije ime, Cibona se ne bi mučila da prođe u Top 16 Eurolige.

Zagreb CO pak ima dobru politiku razvoja mladih igrača te u svojoj momčadi nema niti jednog stranca. Danijel Jusup nije imao loše rezultate s ovom momčadi kojoj ipak nedostaje kvalitete, ali nije davao dovoljno prilika nekim mladim igračima koji bi trebali postati nosioci u budućnosti. Ante Tomić, ponajbolji igrač "mrava", na početku sezone znao je igrati samo deset minuta "jer je premekan", a Hrvoje Kovačević, Petar Babić i Nikola Garma nisu dobivali mnogo prilika.

Pavličević bi ovo mogao promijeniti te se voditi politikom kluba i stvarati igrače. Iako je ostavka Jusupu možda bila isforsirana, za vjerovati je kako "mravi" nisu željeli propustiti priliku da dovedu dvostrukog prvaka Europe na klupu.

Na kraju, ne možemo se oteti dojmu da Cibona na klupi ima trenera s najmanje uspjeha od svih hrvatskih klubova koji nastupaju u NLB ligi. Miličevića i društvo to očito ne zanima dok god mogu sprovoditi vlastitu politiku.