Dajte para olimpijcima

Sportaši s invaliditetom u medijima nemaju ni izbliza zastupljenost kakvu svojim rezultatima zaslužuju, pa se nadamo da će ovaj razgovor približiti njihove probleme, uspjehe i uopće njihov sport svima koje to zanima.

Kao i kod redovnih sportaša, 2008. je utoliko posebna i za sportaše s invaliditetom jer je – paraolimpijska. U koje kategorije su uopće atletičari-paraolimpijci podijeljeni?

''U našem sportu postoji šest kategorija kojima se mogu baviti - slijepe i slabovidne, lako mentalno retardirane (imaju poseban sustav natjecanja i ne natječu se na Paraolimpijskim igrama), 'cerebralce', male rastom, amputacija ruke/noge i kolica. Samo među cerebralcima trenutno nemamo pravog kandidata za Paraolimpijske igre u Pekingu.''

Broj kandidata za Peking koji dolaze iz atletske reprezentacije najbolje potvrđuje izvrstan rad trenera, izbornika i njihovih štićenika.

''Evo mi smo realno došli do 16 kandidata za Peking. Ja imam njih 13 s A normom, tri s B, od 16 godina do Milke Milinković koja ima 52 godine. Ali ona traje od 1976. godine - bila su tu zlata, srebra, bronce, naša daleko najbolja sportašica svih vremena među paraolimpijcima. Pokušat ćemo organizirati miting koji će biti nazvan po njoj.''

Temelj atletske reprezentacije je Atletski klub Agram za osobe s invaliditetom u kojem je Branko Omazić tajnik:

''Ovog trenutka Agram u Zagrebu ima devet realnih kandidata za Peking, a ukupni zagrebački pojedinačni sport u ovom trenutku nije nešto brojniji od nas.

Uspjesi nisu slučajni već su plod dobro osmišljenog sustava koji funkcionira najbolje što može u skromnim uvjetima:

'' Napravili smo dobar sustav. Atletski savez koji smo mi osnovali ima već 11 klubova i tri pridružena kluba (nama mogu biti pridruženi redovni klubovi koji imaju sekciju za atletičare s invaliditetom). Imali smo u Puli naše državno prvenstvo, koje je po postignutim normama za Peking bilo najjače u Europi.''

Kvalitetan rad prepoznat je i izvan Hrvatske, pa smo tako dobili priliku ugostiti i neka važna međunarodna natjecanja:

''Dobili smo domaćinstvo Europskog prvenstva za lako mentalno retardirane 2010. godine u Varaždinu. Grad nam je rekao da se možemo kandidirati i za Svjetsko, čim stadion na Mladosti bude doveden u red, ili već nešto bude sređeno na Sveticama. Svjetski delegat nam je rekao da od stadiona Mladosti nema idealnijeg stadiona u Europi, kada bi se dakako sredio do kraja.''

Izbornik atletske reprezentacije tvrdi da bi Hrvatska mogla biti sjajan organizator takvih događaja:

'' Imamo odličnu organizaciju, Hanžek je izvrsno organiziran miting, imamo ljude - na neki način bismo pokazali svijetu kako se organizira natjecanje kad je prava ekipa, jer mnogi su pretvorili tu atletiku u biznis i ne pruže sve što bi trebali. Vani to nije uvijek na nivou kakav biste očekivali – EP u Finskoj je, recimo, bilo veliko razočaranje.''

Iako su materijalni uvjeti najveći problem, ne može se pobjeći ni od činjenice da su infrastrukturni zaista bijedni:

''Mi smo jedina europska zemlja uz Albaniju koja nema atletsku dvoranu. Trošimo novac za pripreme u Budimpešti, Beču, Bratislavi.. Zar je problem napraviti dvoranu bar za pripreme, ne mora to biti za nekakva natjecanja. Imamo taj Boćarski dom, slabi uvjeti, staza od 60 metara, ne možeš ni redovito trenirati. A bez atletike i plivanja, nemaš ni zdrave djece, nemaš osnovu za sport, a mi imamo katastrofalnu infrastrukturu za te sportove.''

Sve bi dakako bilo lakše kada bi bilo više novca. Ministrica Jadranka Kosor potpisala je u New Yorku konvenciju kojom se garantira da na nivou lokalne samouprave sportaši s invaliditetom imaju isti tretman kao i redovna populacija. Kako je to zaživjelo u praksi?

'' Žalosno je da se mi borimo za to, umjesto da bude obrnuto, ali tako je. Mi bi se sada teoretski mogli žaliti Ujedinjenim narodima ako nemamo isti tretman kao redovna populacija. A nemamo.''

Kako to konkretno izgleda, primjerice, u Zagrebu?

'' Logično je da na nivou lokalne samouprave bude određenih kriterija. Zagreb ima kriterije za financiranje klubova - gledaju se rezultati, broj skupina, medalje, ali mi nemamo ništa od toga. Mi trenutno imamo za jedno radno mjesto i to je sve što nam Grad daje. Trenutno smo u pregovorima da budemo dio Zagrebačkog atletskog saveza kako bismo preko toga imali sredstva za natjecanje. I čini se da su spremni da nam plaćaju jednog stalnog trenera, jer naši su svi treneri honorarci.''

Situaciju s trenerima bitno je poboljšala odluka Vlade da se istim nagradama nagrađuju treneri nositelja medalja na Paraolimpijskim igrama kao na redovnim OI, pa je trenere to naglo zainteresiralo za paraolimpijce:

'' Mi od trenera volontera ili profesora tjelesnog nemamo previše koristi. Kad su došle nagrade, sada je lako nagovoriti vrhunske atletske trenere da rade s našim sportašima. Tako sada imamo oko 18 vrhunskih trenera za naše atletičare.''

Atletski stadion na Sveticama riješio bi sve probleme zagrebačkih atletičara:

''Ako bi se riješio atletski stadion na Sveticama, onda bismo bili idealno riješeni. U projektu koji smo gledali, osam prostorija bilo je predviđeno za atletski klub Agram i sve bismo imali savršeno riješeno i tada bismo imali idealne uvjete.''

Što je sa županijama i državom?

''Na nivou županija, nitko ništa ne pomaže. Na nivou države, država financira jedino Hrvatski paraolimpijski odbor. Ako računamo da u Hrvatskoj ima 10 posto osoba s invaliditetom, a mi tražimo da imamo samo 6 posto sredstava Hrvatskog olimpijskog odbora - kada bi se to ispunilo, bilo bi nam idealno. Međutim, mi imamo oko dva posto u odnosu na sredstva HOO, koji nam, usput budi rečeno, nimalo ne pomaže.''

Država, zanimljivo, u budžetu ima stavku za Olimpijske igre, ali ne i za Paraolimpijske:

'' Za naš broj sportaša u Pekingu - imamo jahanje, stolni tenis, plivanje, streljaštvo, biciklizam i atletiku - nama bi trebalo oko 7.5 milijuna kuna kako bismo imali dobre uvjete za pripremu i natjecanje. Država nam je obećala tih 7.5 milijuna kuna, to bi nam bilo dovoljno da ispunimo sve što nam treba. Atletičara će biti više nego svih drugih, to mi je žao jer sam se nadao da će i neki drugi naši uspjeti.''

Zanimljivo je da je prema paraolimpijcima puno senzibilnije Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti nego Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa:

'' Ministarstvo obrazovanja i sporta ne financira naše projekte u realno očekivanoj mjeri, a Ministarstvo dopredsjednice Vlade, Jadranke Kosor, financira respektabilnim iznosom. Objektivno ne bi opstali bez pomoći njenog Ministarstva, ona je s nama u atletici 10 godina.''

Dvostruki standardi stalan su problem, pa se tako Blanki Vlašić nagrada isplaćuje tjedan nakon osvojene medalje, a zlatnim paraolimpijcima mjesecima i mjesecima kasnije. Međutim, najvažnije je da se silna obećanja ispune, pa su svoje zaslužene stanove od Grada Zagreba dobili na korištenje svjetski prvaci Marija Iveković i Vedran Lozanov.

Država tako podmiri 60 posto ukupnih potreba, a za preostalih 40 posto ekipa paraolimpijaca snalazi se kako umije. Najčešće to znači ''povlačenje za rukav'', to je nažalost jedini pristup koji funkcionira.

'' Naš jedini pravi sponzor je Euroherc, zaista nam puno pomažu. Denisu Slunjskom također dosta pomaže Legea. Zahvaljujemo se i Darojkoviću, njegova firma često nas prevozi besplatno ili za neki sitan novac, pomaže i bračni par Barišić... u Zagrebu sve to postaje bolje, no drugi gradovi su problem.''

Inertnost pojedinih sredina žalosti izbornika atletske paraolimpijske reprezentacije:

'' U Split sam išao dva puta, pripremio sam im sve što im treba za osnivanje klubova, osigurao im trenere, ali predsjednik i tajnik su konstatirali - prvo da sebi osiguramo plaće, a onda dalje. Pa čekaj malo, nije to klub radi vas nego radi sportaša. Zaista mi je stalo da u Splitu uspiju, znam da bi imali sjajne uvjete - ali ljudi koji bi to trebali započeti su nevjerojatno lijeni i inertni.''

Sponzora bi vjerojatno bilo više kada bi medijsko praćenje bilo na višoj razini, no stanje je i na tom polju slabo:

''Nema nas gotovo nigdje. Kad smo bili na televiziji na razgovorima, s Brunom Kovačevićem i Mirkom Galićem, mi smo se topili. Rekli smo, ako bude 10 posto od toga što nam obećavate, sjajno je. Nije bilo ništa. S novom vladajućom postavom, Vanjom Sutlićem i Brunom Kovačevićem, vode se dugi pregovori jer ovo je paraolimpijska godina u kojoj su Paraolimpijske igre jedan od najvećih događaja, ali još ništa novog za nas u sportskoj redakciji. I vaš je tekst (Zvijezde koje ne poznajete, op. a.) dosta pomogao da ljudi malo stanu i zapitaju se. Ali drugdje je to uglavnom malo ili ništa. ''

Ovdje krivnju ne snose samo mediji već i vodstva nekih paraolimpijskih momčadi jer jednostavno ne pokazuju dovoljnu proaktivnost u tom području. Izbornik Omazić redovito piše izvještaje na velikim natjecanjima koje šalje svim medijima, a koje onda većina tih medija objavi:

'' Dio izbornika je dosta inertan, mi sjednemo, pošaljemo par slika i izvještaje - osim medijima šaljemo i Sanaderu i Mesiću i ostalim političarima. Uvijek se najavimo veleposlanstvima kad idemo vani i uvijek su impresionirani ponašanjem i atmosferom u našoj momčadi. Mi iz atletike sami smo kupili laptop i foto-aparat kako bismo mogli slati izvještaje. Jer bez medija nemamo šanse.''

Hrvatski je paraolimpijski odbor prošlog tjedna dobio potvrdu da atletika ima sigurnih 13 putnika za Peking. Od 128 zemalja koje su članice IPC-a, naša reprezentacija je po broju sigurnih putnika 24. na svijetu, dok je prije četiri godine bila 61., pa je za očekivati da će već u Londonu biti među 20 najboljih na svijetu. HPO će tražiti i dvije pozivnice za Peking jer je 20 mjesta od 1035 podijeljeno putem pozivnica, na temelju kvalitete prijedloga svih država koje će tražiti jedno od tih mjesta.

U nekoliko sati razgovora s entuzijastičnim i odlučnim izbornikom Omazićem čuli smo niz toplih ljudskih priča karakterističnih za živote osoba koje je sudbina natjerala na borbu s invaliditetom. Sport je u njihovim životima odigrao vrlo važnu, ponekad i presudnu ulogu.

Slušali smo tako priču kako je Darko Kralj, popularni 'King', uz pomoć obitelji i trenera Ivančića adaptirao prostor u sportskoj dvorani pod tribinama gradske dvorane u Grubišnom polju uz veliku pomoć gradonačelnika, kako bi mogao trenirati bacanje kugle, a njegove uspjehe popratili su i Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti te gradovi Bjelovar i Grubišno Polje koji su mu omogućili vrhunsku protezu s kojom sada može normalno trenirati.

Čuli smo i kako se Denis Slunjski, sportaš malen rastom, ali velik srcem, upravo zahvaljujući sportu odupro krivim životnim putovima i kako je sada jedan od najpopularnijih naših sportaša s invaliditetom.

Upoznali smo i priču Tomislava Hrbuda, još jednog stradalnika rata koji je obolio od multiple skleroze, pa je godinu dana bio nepokretan, a danas ima A normu u skoku u dalj i B normu u bacanju kugle. Zamislite situaciju kada vas čovjek koji je prošao sve te nesreće u životu tjera da u svemu vidite pozitivno. To je priča ovih sportaša, koji su prošli životni pakao, ali im je sport pomogao da prebrode sve teškoće i od života uzmu ono najbolje.

Ti sportaši pobijedili su i prije svojih nastupa, a nema sumnje da su itekako uspješni i na tim natjecanjima. Zato pokušajmo kao društvo – od medija preko gledatelja i tvrtki do države, gradova i županija – učiniti više za ove sportaše jer, kao što je izbornik Branko Omazić istaknuo – žalosno je da se oni moraju boriti za svoj status, to dovoljno govori o svima nama koji smo u životu bili malo sretniji…