Vrijeme je

Već 24. poraz u tekućoj sezoni stigao je od Partizana, kluba kojem u ovom trenutku Cibona teško parira, premda u financijskom pogledu nije inferiorna. Međutim, pod Tornjem se već godinama radi stihijski, bez plana i vizije uz instantno preslagivanje rostera u ljetnim mjesecima.

Ponekad je čak i funkcioniralo, no ove je godine nedostatak dugoročne politike stigao na naplatu. U Ciboni su igrali kvalitetni Amerikanci poput Douga Leeja, Chuckya Atkinsa, Evgenija Kisurina ili Scoonieja Penna, međutim bazu momčadi uvijek su činili domaći igrači.

Svaka uspješna kampanja imala je svoje Alanoviće, Žuriće, Mršiće, Rimce ili Giričeke. No, Cibona je ove godine svoj identitet nastojala pronaći u momcima iz ghetta. Treba li doista kriviti Ayusa, Kelleya ili još uvijek aktualnog Hoskina što nisu svjesni povijesnog značenja Cibone, odnosno što na Zagreb gledaju kao usputnu stanicu i priliku za pumpanje statistike i stavljanje pokojeg eura u džep?

Momcima sumnjivog karaktera za lidera je postavljen marginalni protagonist Bariša Krasić. Na trenersku je klupu ustoličen Josip Vranković, koji je imao tek kratku epizodu u Širokom iza sebe, a potiho se najavljivao Final Four Eurolige?

Trenutak grčevite borbe sa Zadrom za trogodišnje druženje s elitom definitivno nije pravo vrijeme za rebuilding, no eventualni gubitak te utrke prisilit će Vukove da se prestanu ponašati poput pijanih i ne baš toliko imućnih bogataša.

Vrlo solidna generacija juniora predvođena Tomislavom Zubčićem i Leonom Radoševićem prava je prilika da se klub postavi na zdrave temelje. Postoje li u Savskoj vizionar s dovoljno hrabrosti i strpljenja da odbaci životarenje u podrumu Eurolige, a kako bi Cibona jednog dana, poput Partizana danas, opet bila važan faktor u europskoj košarci? Ili pak računaju da će se Milan Bandić zasititi nogometnih neuspjeha i financijsku pomoć sliti u Toranj.