"BARCA, BARCA, BAAARCA!"

"Blau grana al vent, un cret valent, tenim un nom el sap tothom: BARCA! BARCA! BAAARCA!" Osjetili ste sigurno onu muku kad cijeli dan ne možete iz glave izbaciti neku pjesmu, a već vam je puna kapa. Meni je tako već otprilike tjedan dana. Himna "ponosa Katalonije" odbija mi se o rubove mozga kao loptica za ping-pong na prvenstvu Kine. I to u parovima.

Nije me sram priznati uzbuđenje. Da, prošao sam i stadiona i dvorana i velikih utakmica, ali pomisao da ću u nedjelju "istrčati" na Nou Camp već danas mi znoji dlanove. Osjećam se kao klinac koji po prvi put u životu očekuje odlazak na utakmicu. Ne, zapravo nisam nikakav navijač Barcelone, niti slavim njezine pobjede, niti proklinjem poraze. Ali zar uopće i treba biti "crveno-plav ispod kože" da bi vam srce lupalo od pomisli da ćete biti među 90.000 sretnika koji će u nedjelju biti na Nou Campu?

Dok nogometaši mirno čekaju uzvrat četvrtfinala Lige prvaka, pošto su iz Gelsenkirchena donijeli prednost od 1:0, košarkašku sekciju, drugu najpopularniju Barcinu družinu, u četvrtak čeka rudarski posao kako bi se još jednom ove sezone vratili u Tel Aviv. Maccabi stiže konačno donekle posloženih kockica, jer kad je na parketu Nikola Vujčić, a na klupi, pa makar i samo na bicikli za zagrijavanje mišića Tal Burstein, Maccabi je neka druga momčad. Potpuno različita od one koju je na početku sezone tadašnji trener Katash nakon ozljeda spomenute dvojice nazvao "tijelom s puno snage, ali malo mozga".

Kasunova momčad u četvrtak će imati posebnu motivaciju protiv izraelskog prvaka. Završni turnir igrat će se u - Madridu. A gdje ćeš boljeg "trljanja soli na ranu" tamošnjim rivalima iz Reala, kojeg su "kombiniranim presingom" izbacili Maccabi i Olympiacos, od igranja i možda osvajanja naslova prvaka Europe usred "mrskog" Madrida.

U iščekivanju dva sportska spektakla u Palau Blaugrana i na Nou Campu, što je bolje zagrijavanje nego šetnja ostavštinom Olimpijskih igara iz 1992. godine. Port Olimpic, zapravo cijeli nekoliko kilometara dugački prostor istočno od Bacelonete danas je pravi raj za rekreativce i sportaše svih kategorija. Sportski tereni s prirodnom i umjetnom travom, košarkaška igrališta, biciklističke, rolerske i trim-staze, terena toliko da ti pamet stane. Punih terena, naravno. I sve omeđeno pješčanom plažom na kojoj, vidi vraga, nema "divlje gradnje" i bolesnih umova koji bi prednje stupove svoje terase najradije utopili u more.

Sve toliko dobro organizirano i tako logično osmišljeno, da mi je palo na pamet po povratku u Hrvatsku pokrenuti neku akciju koja bi platila put u Barcelonu splitskim "gradski ocima" koji pojma nemaju što bi napravili sa slično atraktivnim prostorom između Bačvica i Duilova. Ne trebaju "izmišljati toplu vodu", samo ponijeti blokić i olovkicu i zapisati natuknice. I naravno, oduprijeti se građevinskoj mafiji koja je dio spomenutog prostora već bespovratno unakazila, a namjerava i ostalo.

Istina, Barcelona je za "retuširanje" gradskih vizura iskoristila Olimpijske igre 1992., kao što je Split profitirao od Mediteranskih igara 1979., a Zagreb od Univerzijade 1987. No, odavno je jasno da su novci najmanji problem. Ili najveći - ako su u rukama krivih ljudi. Tako mi 100 milijuna kuna skupe splitske Rive.

Salutaciones desde Barcelona!