Sjećanje na velikoga Ayrtona

21. ožujka 1960. godine započeo je život Brazilca Ayrtona Senne kasnije poznatog i po nadimku "Kišni čovjek". Već u četvrtoj godini svoga života Ayrton je prvi puta sjeo u kart, da bi u svojoj 13. godini prvi puta nastupio i u karting natjecanju startavši s brojem jedan. U prijevodu, Senna je svoju prvu utrku života zasluženo započeo s pole positiona.

Osvojivši mnoga natjecanja poput British Formula Ford 1600 ili pak Formula Ford 2000 Championships, Senna napokon stiže do Formule 1 nastupivši za Toleman u sezoni 1984. Iako je Toleman bio manja momčad, zajedno s Ayrtonom uspjeli su razviti pristojan bolid što dokazuju osvajanjem prvog boda već na VN JAR-a 7. travnja 1984. godine.

Međutim, Sennina slava počinje na VN Monaka, gdje na utrci koja je na glasu kao nemoguća za pretjecanje još tijekom suhog perioda Senna maestralnom vožnjom s 13. mjesta na startu stiže do druge pozicije prestigavši tada dvostrukog, a kasnije trostrukog svjetskog prvaka Nikija Laudu, da bi nastavio ganjati još jednu legendu, Alaina Prosta i prvo mjesto u utrci. Nažalost, kiša je toliko pokvarila uvjete na stazi da se utrka prekida u 31. krugu i to u trenutcima kad je Senna stizao vodećeg Prosta četiri sekunde po krugu. Za mladog Brazilca ovo je bilo prvo postolje. Ostalo je povijest.

Vozeći za momčadi Lotusa i McLarena Senna je stekao mnoge obožavatelje te došao na glas kao čovjek koji nije samo vozač, već vođa i glavni pokretač momčadi za koju nastupa. Previše je trenutaka kojih se mnogi s osmjehom na licu rado prisjećaju, no dva događaja će zauvijek zauzimati posebna mjesta u srcima obožavatelja Formule 1.

Prvi događaj zbio se davne 1988. godine na VN Monaka, kad je Senna opisao čudan osjećaj koji ga je povremeno obuzimao tijekom kvalifikacija. Govorio je o osjećaju koji ga podsjeća na vožnju kroz tunel u stanju sna: "Već sam imao osigurano prvo mjesto na startu za pola sekunde, a nakon toga i čitavu sekundu. Odjednom sam postao dvije sekunde brži od bilo koga, uključujući moga kolegu iz iste momčadi s istim bolidom. Tada sam shvatio da ne vozim svjesno. Vozio sam bolid po nekom instinktu, samo što sam bio u drugoj dimenziji. Bilo je kao u tunelu. Ne samo kao onaj tunel pored hotela, nego kao da je čitava utrka tunel. Samo sam išao i išao, više i više i više i više. Bio sam daleko iznad granice, ali sam uvijek našao načina da idem još i više."

"Tada me nešto jednostavno izbacilo. Na neki način sam se probudio i shvatio da sam u drugačijoj atmosferi nego inače. Moja reakcija je bila hitno kočenje i usporavanje bolida. Polako sam se odvezao do boksa i nisam više izlazio taj dan. To me uplašilo jer sam bio daleko izvan svjesnoga stanja. To se događa rijetko, ali držim te uspomene duboko u sebi jer je to važan dio mojih sjećanja", nastavio je Senna. Upravo ovako su mnogi i doživljavali njegove, nazovimo ih predstavama, kojima je zasjenjivao apsolutno sve ostale, bez iznimaka: "Ako nisu sa mnom onda su protiv mene."

Drugi događaj je za mnoge najveća utrka u povijesti Formule 1, ona iz sezone 1993. u Donnington Parku. Ayrton je vozio i više nego solidan MP4/8 koji ipak nije bio ni do koljena Williamsovom FW 15C, kojega su vozili Prost i Damon Hill, ili pak Bennetonovom B193 u kojem su nastupali Michael Schumacher i Riccardo Patrese. Ova dva bolida još se i danas smatraju tehnološki najusavršenijima u povijesti Formule 1.

U vrlo kišnu utrku Senna je krenuo na četvrtom mjestu, da bi ga na samom startu Schumacher zatvorio što je Karl Wendlinger iz Saubera znao iskoristiti prošavši obojicu i ostavivši Ayrtona na petom mjestu. No, tada počinje ono što ostaje zapamćeno gotovo u svim medijima kao jedan od najvećih podviga u svijetu sporta uopće. Veličanstvenom vožnjom Senna prolazi redom Schumachera, Wendlingera, Hilla i Prosta osiguravši prvu poziciju već nakon prvog kruga.

Upravo ta vožnja Senni donosi znameniti nadimak Kišni čovjek. Prema glasovanju iz 2006. godine, i službeno je potvrđeno ono što je svima bilo poznato, da se Ayrton Senna velikom većinom smatra kao najveći, najbrži i najznačajniji vozač Formule 1 svih vremena.

"U 18.40 sati kod Senne više nije bilo nikakve kardiološke aktivnosti i proglašen je mrtvim", s neskrivenim emocijama objavila je doktorica Flandri. Bila je to rečenica koja je u sekundama potresla čitav svijet. Ayrton Senna da Silva više nije među nama.

Danas, nakon punih 14 godina, na groblju Morumbi u Sao Paolu stoji nadgrobna ploča s kratkom porukom: "Ayrton Senna da Silva, 21/3/1960 - 1/5/1994, ništa me ne može odijeliti od ljubavi prema Bogu."

Analize tog kobnog vikenda rađene su mali milijun puta, no danas nije vrijeme za izradu još jedne. Danas se moramo sjetiti Senne kao čovjeka koji je nezamislivo mnogo dao ne samo Formuli 1 i sportu, već i čitavom svijetu. Danas na Sennu trebamo misliti kao na čovjeka koji je donio osmjeh na brojna lica svojih obožavatelja, poznanika, djece i svih koji su ga imali čast upoznati ili samo promatrati.

Možda je najbolje da ovo sjećanje završimo s prekrasnim riječima našeg F1 stručnjaka, Gorana Slavića: "Ayrton je ostao živjeti u našim srcima premda smo svjesni da ga nema. U našim srcima on je još uvijek živ i takav će zauvijek i ostati."