Thierry Henry

Loš školski prosjek umalo ga je koštao ulaska u Akademiju, ali na koncu je dobio diplomu i priključio se juniorima Monaca Arsenea Wengera. 1994. Wenger ga je ubacio u vatru u Le Championnatu, a sezonu koju je inače odigrao kao lijevo krilo hitri je i okretni 17-godišnjak okončao s tri gola u 18 odigranih utakmica.

Wenger je dvojio prebaciti ga u špicu ili ne, ali unatoč lutanjima u postavi 1996. je proglašen Najboljim francuskim mladim igračem. U sezoni 1996./'97. okitio se naslovom prvaka, a u sljedećoj je, pak, bio ključan igrač u Monacovom proboju sve do polufinala Lige prvaka kao strijelac među francuskim igračima rekordnih sedam golova u sezoni. U trećoj je sezoni u dresu Kneževa zaslužio poziv u reprezentativni dres (debitirao 11. listopada protiv JAR-a) i 1998. je bio dio Jacquetovih svjetskih prvaka.

U siječnju 1999. Henry je u 10,5 milijuna funti teškom transferu sunčani Monte Carlo zamijenio turobnim Torinom, ali se u čvrstoj i taktički zauzdanoj Serie A nije snašao i nakon samo 16 nastupa (tri gola) odlučio se na odlazak.

U kolovozu ga je nekadašnji mentor Wenger doveo na Highbury za identičnih 10,5 milijuna: 22-godišnjak je pod lupom javnosti ostao bez gola u svojih prvih osam premierligaških utakmica i uslijedile su prve žaoke otočkih medija uvijek sklonih kritici. Svjestan, pak, "da iznova moram učiti o svemu što sam mislio da sam odavno svladao" želi li lomiti Martine Taylore i slične buzdovane, nabacio je mišićne mase i sezonu okončao s impresivnih 26 pogodaka.

Sljedeću je sezonu, inspiriran francuskim naslovom europskih prvaka, briljirao, ali kao i godinu ranije ostao kratak za Manchester Unitedom. Frustracije je, pak, okončala iduća - double sezona: Topnici su se domogli naslova prvaka (Liverpool) i u finalu FA kupa svladali Chelsea dok je sam Henry bio prvi strijelac Premiershipa ukupno u svim natjecanjima zabivši 32 gola.

2002./'03. se pokazala još produktivnijom: 42 puta se upisivao među strijelce, 23 je, pak, puta asistirao, a na Highbury je stigao još jedan Kup (Southampton) i unatoč gubitku titule prvog strijelca lige (Van Nistelrooy) okitio se prestižnim trofejem Najboljeg igrača u izboru igrača (PFA). Status jednog od najboljih igrača svijeta potvrđen je potom i drugim mjestom u Fifinom izboru za nogometaša 2003. godine (Zidane).

Sezonom 2003./'04. ova je generacija Arsenala ušla u povijest kao prva kojoj je pošlo za rukom osvojiti naslov bez poraza (poput Hajduka u bivšoj Jugoslaviji 1950.), a na osobnom je planu ponovio PFA-ovu nagradu baš kao i još jedno drugo mjesto Fife (Ronaldinho). Ljeto 2004., međutim, nije na reprezentativnom planu donijelo napredak u odnosu na rano izlijetanje branitelja naslova svjetskih prvaka 2002. (bez postignotog gola) jer Euro 2004. Les Bleus su okončali u četvrtfinalu porazom od kasnijih prvaka - Grka.

Sredinom 2005. neočekivanim odlaskom Patricka Vieire u Juventus Henry je postao Arsenalovim kapetanom i čast začinio na pravi način: dvama pogocima protiv praške Sparte u Ligi prvaka premašio je klupski rekord (185 golova) legendarnog Iana Wrighta, a ujedno je protiv West Hama zabivši svoj 151. prvenstveni gol srušio rekord pokojnog danas Cliffa Bastina (engleski reprezentativac 30-tih i 40-tih godina prošlog stoljeća).

Drugu godinu, međutim, u nizu Topnici ostaju bez naslova prvaka i spekulacije o Francuzovom odlasku s Highburyja sve su učestalije: finale Lige prvaka (Barcelona) dijelom je smirilo duhove, ali interes Katalonaca upakiran s neiskusnom ekipom Arsenala koja je, činilo se, nedorasla u borbi s "velikim dečkima" tipa Manchestera, Chelseaja, Milana, Barcelone, Reala i sl. uvukao je strah u kosti Arsenalove navijačke armije.

Henry je na koncu potpisao novi, četverogodišnji ugovor, zavjetovao se na "ostanak zauvijek", ali sezona ispresijecana povredama i bolestima učinila je svoje: 25. lipnja 2007. nenadanim prevratom Henry potpisuje 16,1 milijun funti vrijedan transfer u Barcelonu. Kasnije se pravdao odlaskom omiljenog klupskog potpredsjednika Davida Deina i neizvjesnošću oko ostanka Wengera na Emiratesu, a dojučerašnje je suigrače ohrabrio: "Činjenica da sam bio kapetan, dugi niz godina u klubu i nemilice urlao da mi se doda lopta, često je imala oprečan efekt. Bez mene igra će biti tečnija, a klub će zauvijek ostati u mom srcu".

Henry je London napustio kao najbolji klupski strijelac svih vremena u Premiershipu - 174 i Europi - 42 ostavivši neizbrisiv trag u povijesti 13-erostrukog engleskog prvaka osnovanog još 1886.

Lani je također oborio rekord Michela Platinija dvama pogocima protiv Litve premašivši 41 gol predsjednika Uefe u najdražem im dresu.

U Barceloni je, pak, UNICEF-ov ambasador i gorki borac protiv rasizma kojega je na boj protiv sve prisutnije manije vrijeđanja po nacionalnoj, vjerskoj i(li) rasnoj osnovi potaknuo incident s Luisom Aragonesom još 2004. kad su kamere uhvatile uvredu španjolskog izbornika: black shit je, naime, u Nikeovoj reklami digao glas protiv zatucanosti i zaslužio svoje mjesto na Timeovoj listi 100 najzaslužnijih heroja i pionira, odigrao zasad ukupno 38 utakmica i postigao 14 golova.

Zatrovana atmosfera u katalonskom divu - igrača međusobno i igrača s trenerom Rijkaardom potakla je glasine o odlasku Henryja koncem sezone. Unatoč ugovoru koji mu na Nou Campu garantira 4,6 milijuna funti godišnje i klauzuli o 85 milijuna funti odštete kupac je tu: Microsoftov suvlasnik, milijarder Paul Allen spreman je iskeširati traženo i 30-godišnjaka, 1998. okrunjenog ordenom Legije časti, sljedeće sezone dovabiti u MLS-ov Seattle.