Srebro zlatnog sjaja

Baš zbog toga pamtit ćemo ovu srebrnu medalju kao jedan od najvećih uspjeha hrvatskog sporta. Ostvarena je svega pet mjeseci nakon što je Hrvatska primljena u olimpijsku obitelj, u jeku ratnih strahota u domovini, u vrijeme kada je malo ljudi uopće živjelo sa sportom. No to srebro i finalna ekshibicija sa SAD-om, svima nam ostaje u sjećanju.

Amerikanci su bili nepobjedivi. U Barcelonu su po prvi put doveli najjače što imaju nakon neuspjeha u Seulu i na Svjetskom prvenstvu u Argentini. Ishodili su dozvolu Međunarodnog olimpijskog odbora za nastup profesionalaca i u Barcelonu su poslali reprezentaciju predvođenu Michaelom Jordanom, Magicom Johnsonom, Larryjem Birdom i ostalim najvećim košarkašima svijeta tog vremena, a možemo slobodno reći i u povijesti.

Hrvatska se potajno nadala medalji u Barceloni. Znalo se da imamo jaku reprezentaciju, ali i znalo se da za preostale dvije medalje postoji nekoliko jakih kandidata. Prvenstveno su tu bili Litavci te Zajednica nezavisnih država kao ostatak bivšeg Sovjetskog Saveza. Uvijek su neugodni bili domaćini Španjolci kao i ostale europske reprezentacije. No Hrvatska je bila jaka, tako jaku reprezentaciju više nikada nismo imali.

1990. godine Jugoslavija je u Buenos Airesu postala svjetskim prvakom, a iz te reprezentacije pod hrvatskom zastavom u Barceloni su zaigrali Dražen Petrović, Velimir Perasovič, Toni Kukoč i Arijan Komazec. Osim njih hrvatski dres u Barceloni su nosili i Vladan Alanović, Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin, Alan Gregov, Aramis Naglić, Dino Rađa, Stojko Vranković i Žan Tabak.

Ždrijeb olimpijskog turnira Hrvatsku je smjestio u skupinu s originalnim "Dream Teamom" iza kojeg su naši košarkaši zauzeli drugu poziciju.

Prvu utakmicu na turniru Hrvatska je odigrala protiv Brazila predvođenog legendarnim Oscarom Schmidtom. Znalo se da samo od Schmidta prijeti opasnost i sjajni šuter vrlo je dobro zatvoren te je upisana startna pobjeda. Bila je to vrlo važna pobjeda obzirom da je izbornik Skansi strahovao od tog početka i nervoze zbog prvog nastupa. No Brazil je u to vrijeme ipak za našu reprezentaciju bio "liliputanac".

Slijedio je prvi dvoboj s Amerikancima. Dosta respekta i Amerikanci su lako došli do pobjede 103:70. U tom susretu potpuno nam je zaustavljen Toni Kukoč za kojeg je već jako dobro znao Scottie Pippen. Pippen se uoči početka Igara u niz navrata potcjenjivački odnosio prema Kukoču pomalo strahujući za svoje mjesto u postavi Bullsa koji su sve glasnije najavljivali kako će aktivirati Kukočev dolazak. No Toni je i nakon OI ostao u Benettonu te se tek 1993. godine pridružio Bullsima. Baš Pippen bio je izuzetno motiviran u ovom prvom dvoboju u skupini želeći dokazati kako "Kuki" pokraj njega nema šanse. Kukočevi brojevi u tom susretu (2/10 za dva, 0/1 za tri, četiri poena, sedam izgubljenih lopti, pet asistencija) možda su govorili kako Pippen ima pravo, ali vrijeme će pokazati kako se i "Pipp" prevario. U budućnosti će zajedničkim snagama i u dobrim odnosima otići i do tri prstena NBA prvaka.

Poraz od Amerikanaca upisan je već prije turnira, jednako kao i pobjeda protiv Brazila. Stoga je prvi pravi ispit bio dvoboj u trećem kolu u skupini s domaćinom Španjolskom. Bio je to vrlo težak meč u kojem je domaćin sve do završnice imao prednost. Imao je prednost, ali ne i igrača poput Dražena Petrovića i Dina Rađe koji sami mogu dobiti i okrenuti utakmicu. Dvojac je to i napravio i Hrvatsku iz deficita odveo do pobjede.

U skupini su ostala još dva susreta i to protiv nominalno slabijih protivnika. Njemačka s Detlefom Schrempfom poražena je bez većih problema 99:78, a u tom susretu dočekali smo Tonija Kukoča koji je pomalo rezervirano odigrao u dotadašnjem dijelu turnira. Za potvrdu drugog mjesta trebalo je dobiti Angolu.

Angola, totalna nepoznanica. Prvi koji su se na njima pokliznuli bili su Španjolci koji su se ponijeli potcjenjivački i to platili porazom od 20 poena razlike. Bilo je to upozorenje, ali ne dovoljno. Uz odmor Draženu Petroviću Hrvatska je ušla mlako u utakmicu i tek u zadnjih pet minuta došla do pobjede. Pobjeda se piše, a dojam zaboravlja. Prvi cilj na putu prema finalu je ostvaren.

San o prvoj hrvatskoj momčadskoj olimpijskoj medalji počeo je dobivati prave konture. Dvije utakmice dijelile su Hrvatsku od medalje, ali znalo se da je u biti jedna utakmica do medalje. Ova prva s Australijom bila je tek zagrijavanje za ono pravo. Australci s Gazeom i Longleyem još nisu bili jaka momčad i izboreno je toliko željeno polufinale. Došlo se na jedan korak do medalje.

Dvoboj sa ZND-om bio je pokazatelj kako ta reprezentacija ima pobjednički mentalitet. Znanje, kvaliteta i Volkov bili su dovoljni da se upiše u povijest prva hrvatska olimpijska srebrna medalja. Aleksandar Volkov i danas sanja tu utakmicu, u svakom intervjuu će je se sjetiti i spomenuti kao mračnu minutu svoje karijere. Čovjek je u nekoliko navrata svojoj reprezentaciji mogao donijeti finale, ali ne, ruka je zadrhtala.

Imali su ZND-ovci 30 sekundi prije kraja 74:70 i Volkov je šutirao slobodna bacanja. Odmah je promašio, a Kukoč na drugoj strani sprema tricu sa sedam metara. Logičan potez bio je prekršaj na Volkovu koji, ponavlja promašaj s linije slobodnih bacanja, a na drugoj strani Dražena Berežnoj zaustavlja faulom. Petrović nije bio "tremaroš" poput Volkova, mirno ubacuje dva bacanja i donosi Hrvatskoj pobjedu. Mogli su ZND-ovci u sedam posljednjih sekundi doći do pobjede, ali prvo Gorin ne polaže zicera, a onda šut za pobjedu sa sirenom promašuje, pogađate, Volkov i Hrvatska na središtu terenu slavi.

Finale je već bilo posebna priča. Cilj je bio pružiti Amerikancima što jači otpor i otići uzdignuta čela. Tako je i bilo. Ostat će zabilježeno da je Hrvatska sredinom prvog poluvremena vodila što je ostavilo u čudu sve tadašnje komentatore obzirom da su Amerikanci u prosjeku pobjeđivali s 44 poena viška meljući od početka. Draženova trica pa polaganje i onda već antologijsko zakucavanje Franje Arapovića uz dodatno slobodno bacanje doveli su Hrvatsku do prednosti u 11. minuti 25:23. Ozbiljna lica Johna Stocktona i P.J. Carlesima na klupi Dream Teama, titrajući smiješak Petra Skansija i skakanje Franje Arapovića po parketu, slike su kojih se sjeća svaki ljubitelj košarke. Hrvatska je vodila desetak sekundi do trice Charlesa Barkleya, ali tih deset sekundi bili smo najsretniji ljudi na svijetu.

Iz ove perspektive današnje košarke možda to izgleda malo smiješno, ali tadašnji Dream Team i njegova dominacija bili su upravo nevjerojatni. Stoga je to vodstvo i gotovo ravnopravno prvo poluvrijeme s velikanima svjetske košarke ogromna stvar. Početkom drugog poluvremena nakon "bukvice" Chucka Dalyja u svlačionici, Amerikanci su pobjegli, ali nije bilo važno. Hrvatska je bila ponosna, bila je druga nacija olimpijskog košarkaškog turnira.

Bili su to ponosni dani hrvatske košarke... Tadašnja reprezentacija bila je zasigurno i jedna od boljih reprezentacija u povijesti europske košarke. S ponosom se sjećamo tih dana i nadamo da će jednom, još u ovom životu, naša košarka biti tamo gdje je nekad bila. U samom vrhu svjetske košarke.