Modri Hollywood

Pratiti ili navijati za Dinamo nikada nije dosadno. Nema dana kada se u klubu ili oko kluba nešto ne događa, dobro ili loše, osvajaju se titule, prodaju i kupuju igrači, klupsko vodstvo ima izlete u nepoznato, treneri ostvaruju uspjehe i nakon toga odlaze.

Baš kada smo svi mislili da će bar ova sezona završiti mirno i bez potresa Zvonimir Soldo je dao ostavku i mirno otišao s klupe Modrih. Da apsurd bude veći to je učinio tik nakon izborenog Kupa u Splitu s čime je Dinamo osvojio duplu krunu i potvrdio svoju moć i dominaciju u Hrvatskoj. Vijest da bivši kapetan i legenda Stuttgarta odlazi nikoga nije iznenadila.

Nažalost to se spremalo i pripremalo preko medija praktički otkada je Soldo i preuzeo klupu. Zvonimiru Soldi nije bila niti pružena prilika da se iskaže kao trener i da pokaže je li dostojan klupe hrvatskog prvaka. Nije imao nikakav 'mjedeni mjesec', ni tjedan dana mira bez natpisa i nagađanja, cijelo vrijeme mu se klupa tresla i niti jednog trenutka Zoran i Zdravko Mamić nisu našli shodnim podržati svog trenera i odlučno odbaciti novinarska nagađanja.

Sve se svodilo na 'razgovor o plusevima i minusevima' kao da se taj i takav razgovor nije mogao voditi bez prethodne rečenice o tome da je Soldo siguran na Dinamovoj klupi. Dobivene zadatke je izvršio, sačuvao je prednost u prvenstvu i još je rekordno povećao i još osvojio Kup baš protiv najvećeg rivala Hajduka. Sve to nije bilo dovoljno i tako će Dinamovi igrači morati upoznati još jednog trenera ili će vidjeti njima poznato lice.

Dakle na klupu trostrukih prvaka Hrvatske vraća se Branko Ivanković koji je momčad preuzeo usred prošle sezone od Josipa Kuže i osvojio dvostruku krunu. Nakon toga ove jeseni Modri su odigrali nekoliko dobrih euro partija i plasirali se u Ligu Kupa Uefa. Momčad je igrala prepoznatljivo i atraktivno, afirmirali su se mladi Vukojević, Pokrivač, Mandžukić i Tadić, sve je išlo odlično do bespotrebne nervoze Zdravka Mamića nakon Dvoranskog prvenstva. Nakon toga Ivanković je rekao doviđenja, jer eto on se vraća na klupu s koje je ne tako davno otišao uvrijeđen.

Koliko je dobro za Ivankovića vratiti se i koliko je dobro za Dinamo što se on vraća?

Svakako je bolje za igrače što se vraća trener koji ih je još prije nekoliko mjeseci trenirao. Tanac će lako opet uvesti svoje metode i način igre. Ipak važna činjenica u svemu tome je što neće biti Luke Modrića. No problem nije niti forma niti način igre niti izostanak Modrića. Problem je pitanje koliko će zapravo Branko Ivanković izdržati na užarenoj modroj klupi. Odlaskom Zvonimira Solde nekakva konstanta u klubu je po tko zna koji put narušena.

Nije to ništa novo, put prema europskom, velikom Dinamu pun je prepreka koji taj put stalno produžuju i čine ga težim i težim. Odlasci Kuže, Ivankovića, Solde, prodaja Ćorluke, Eduarda, Pokrivača, Schildenfelda, nepovjerenje prema vrataru Kochu, sve su to dobro poznate prepreke. Nitko ama baš nitko ne može garantirati da će Ivanković napuniti cijelu sezonu kao trener Dinama.

I nitko ne zna niti ne može znati kako će momčad Dinama sljedeće sezone uopće izgledati. Hoće li ostati Koch, Vukojević ili Mandžukić, tko će biti zamjena za Modrića, hoće li se kupovati neko jako ime ili će se tražiti mladi i jeftini Brazilci ili će se pak davati prilika pomlatku. Na sva ta pitanja nitko ne može odgovoriti jer se puno toga na Maksimiru radi ad hoc i na brzinu. Puno se obećaje i još se više ista obećanja naprasno krše.

Kada je nešto prije Božića Zdravko Mamić svečano izjavio da Luka Modrić ostaje kako bi pomogao momčadi da pokuša još jednom 'prezimiti' u Europi neki su stvarno i povjerovali. Neki su vjerovali i mislili da je baš to prekretnica i da će baš sljedeća godina biti slavna Dinamova godina. Vjerovali su sve dok su Pokrivač i Schildenfeld na brzinu i bespotrebno otišli i tako se pridružili mnogim putnicima na autobusnoj stanici u Maksimirskoj. Možda ćemo čuti još neka velika obećanja i velike riječi i neki navijači će opet povjerovati, no opet će se naći šokiranima i iznenađenima.

Najveći problem Dinama tj. klupskog vodstva je nestrpljivost. Veliki i jaki Dinamo u europskim razmjerima pokušava se stvoriti preko noći, a to ne ide preko noći. Klub je dobro organiziran i uređen, a opet nema neke izrađene i osmišljene politike kako napraviti proboj u Europu. Takav proboj ne trpi ad hoc poteze, nestrpljivost i nervozu. Ne trpi krpanje momčadi i kupovanje na silu, ne trpi pošto poto prodaju najboljih igrača prije vremena. Dinamo i dalje nema ideju kako postati velikim klubom preko granica Lijepe naše.

Takve stvari zahtijevaju vrijeme, a klupski moćnici se ponašaju kao da vremena nema, kao da se sve treba napraviti odmah. I onda u toj brzini i brzopletosti rade ponekad štetne i loše poteze. Možda najlošiji potez je nepreuzimanje bilo kakve odgovornosti za dosadašnja događaja. Isto kako mogu preuzeti zasluge za razinu koju je Dinamo dostigao tako mogu preuzeti i odgovornost za neke poteze koji nisu dobri i za neke neuspjehe. No s vremenom je postalo nejasno što uopće Dinamo želi u Europi. Želi li Dinamo jednu sezonu dočekati europsko proljeće i onda sljedeće godine krenuti ispočetka ili želi postati europski priznatim klubom za dugo vremena pred nama.

Tako je pred prošlu sezonu tik nakon prodaje Ćorluke i Eduarda kao prvi cilj bio postavljen plasman u Ligu prvaka. Nakon što je to pomalo nesretno propalo sljedeći cilj je bio izboriti Ligu Kupa Uefa. U tom je Dinamo uspio i sljedeći normalni cilj je bio izboriti drugi krug, no nakon što je po tom planu doživljen neuspjeh pričalo se kako je to ipak bilo nerealno za očekivati i kako je Liga Kupa Uefa ipak veliki uspjeh. Hoćemo li isti scenarij vidjeti i sljedeće godine ili će se razmišljati ipak malo skromnije.

Zašto se ne bi bar u jednu sezonu napokon ušlo skromno i bez velikih očekivanja? Bez velikih riječi i velikih najava, bez vike i halabuke, bez pompe i euforije... Zašto se ne bi išlo od utakmice do utakmice zašto se ne bi bar jednom stvari postavile s tezom - igrat ćemo najbolje što možemo pa što Bog da? Zašto se bar jednom ne bi zaboravila ta sada već bajka o europskom Dinamu i europskom proljeću? Je li to tako teško ili ćemo još jednom morati slušati prazna obećanja.

Možda bi taj mir i staloženost zadržao Ivankovića ili bilo kojeg trenera na duže od jedne sezone, možda bi Dinamo konačno dobio nekog stalnijeg trenera koji bi mirno uveo svoje ideje i u miru, bez miješanja u posao vodio momčad i polako gradio njenu veličinu. Možda bi onda on sam birao igrače ili bi znao koji igrač će se prodati ili koji igrač može otići iz momčadi kako bi mogao znati s kim raspolaže. Možda bi onda i navijači biti sretniji i zadovoljniji i ne bi ih se više žedne prevodilo preko vode....

Je li sve to nemoguće za očekivati ili vrh Dinama treba novu svježu krv? Zanima li ikoga više Dinamo osim Bad Blue Boysa koji prate klub igrao on u Zagrebu ili na Sjevernom polu? Želi li netko doći i ponuditi nešto novo, jer i sam Zdravko Mamić je rekao da će primiti svakog tko želi raditi i pomoći Dinamu ili je Dinamo ostao ljubav samo kao grb na zastavicama na retrovizorima...

Vratimo se na početak.. Navijati ili pisati o Dinamu je uvijek zanimljivo, nekad je i zabavno, ali ovoliko potresa i događanja.... Sve to umara... Zašto ne bi bar jedne godine u Dinamu bilo mirno i staloženo i zašto ne bi svi ostali na broju, sretni i zadovoljni....

Tko zna... Možda sljedeće godine....