Kakav sam igrač bio...

Prije svega želim raščistiti jednu stvar - ne pričam o pravim trenerima, taktičarima i sportskim komentatorima, tema smo mi svi ostali, nekoć veliki talenti, danas svedeni na poneki termin s jednako nepokretnim prijateljima, uništenih zglobova, koljena, leđa, prikovani uz tv ekrane, s pivom u ruci, dok nam se s usana očitava: Kakav sam ja igrač bio...

Gdje je pošlo po zlu? Zašto je Niko Kranjčar uspio, a mi ne? Zašto se za Ognjena Vukojevića bore inozemni klubovi, a nas ne pogledaju niti prodavačice u Konzumu? Zar ne znaju one da smo mi bili veće face od ovih danas velikih faca, da su nam oni bili zamjene i nosili torbe poslije treninga?

Kao da je bilo jučer sjećamo se golova Šarliji, pobjeda protiv Pelaića, kapetanskih traka oko naših ruku dok Ante Rukavina sjedi na klupi, sjećamo se svih driblinga i trikova koje smo objašnjavali Luki, a danas oni imaju ugovore i mjesto u novinskim stupcima, a nas se spomene samo inicijalima u crnoj kronici kada lete boce u narodnjačkim klubovima ili kamenje u austrijskim gradićima.

Svatko ima svoju priču, svoje razloge, kao što to vjerno pokazuje i ova nova kampanja za Karlovačko pivo (nećemo im naplatiti milijunski marketinški učinak prouzročen besplatnom reklamom u ovom tekstu). Menadžer me zeznuo, starci nisu imali love da me guraju, u juniorima sam morao platiti da bih igrao, zeznula me koljena, trener me nije volio.

Neki i govore istinu kada iznose ove razloge, no u većini slučajeva ipak je riječ o tome da nismo bili dovoljno dobri ili dovoljno uporni. Jer, previše je tu izlazaka vikendom, izbjegavanja treninga kako bismo duže spavali. I oni to rade? Svaka čast, jači organizam je pobijedio, upornija glava je pobijedila.

No, možda i nisu pobjednici. Istina, neki od njih osigurali su svoju budućnost, imaju prekrasne djevojke i voze skupe aute. Ali, znamo i sami koliko je potrebno odricanja, treninga i volje da bi se došlo do toga. Mi nismo bili spremni za to, ostajemo u pozadini svega, u nadi da će nas pozdraviti i prepoznati kada nas sretnu na ulici. Ostajemo u nadi da će zabiti koji pogodak za nas ili obraniti jedanaesterac za koju kunu dobitka na kladionici.

Dok ćete ganjati loptu po zelenim terenima diljem svijeta mi ćemo i dalje komentirati vaše krive poteze, krive trenerske odluke, braniti vas kada komentatori ne prepoznaju specifičnost situacije u kojoj ste promašili loptu, jer mi smo nekoć bili uz vas, imali smo priliku živjeti vaše živote, ali budimo realni, ni ovako nam nije loše, u glavi odigravati utakmice s vama, bez previše napora. Ali čuvajte nas se na Kutiji šibica i sličnim turnirima, jer tu je naših pet minuta, tu ćemo vam pokazati kakvi smo igrači (bili)...

A što se tiče naših prijatelja i bivših suigrača koji će u subotu odmjeriti snage s Moldavcima, ima li itko tko sumnja u čistu pobjedu naših? Naravno da nema, makar mi sami zabijali golove ispred malih ekrana, s pivom u jednoj i čipsom u drugoj ruci.