arhiva

Bijelo-crvena

Željka Malinova • utorak, 03.06.2008.

Bliži nam se taj čudesni događaj kojeg sanjamo protekle dvije godine, početak Europskog prvenstva je pred vratima i sve ostalo postaje nebitno. Nevjerojatno je kolike razmjere poprima nogometna groznica i svi mi htjeli ili ne, svjesno ili nesvjesno, postajemo zaraženi njome...

Nogomet je svuda oko nas, na svakom koraku gledamo šahovnice, lopte, dresove, duge kose i zulufe. Cijeli gradovi postaju crveno-bijeli, a njihovi stanovnici zaluđeni novostečenim patriotizmom i rodoljubljem. Iz auta trešti Thompson, vijore barjaci, smrdi na pivu i tako narednih par tjedana.

Plaće se troše na karte, rekvizite, i svu ostalu potrebnu i nepotrebnu opremu neophodnu za potpuni doživljaj jednog od najvećih sportskih događaja u svijetu. Opremaju se i ukrašavaju stanovi, automobili i u principu sve što je dovoljno veliko da na njih stane grb, zastava ili nešto treće.

Koliki je to zapravo biznis pokazuje i broj reklama nogometnog sadržaja kojima nas mediji bombardiraju iza svakog ugla, a koji svaki dan raste, i slogana koji nam se uvlače u glavu poput kakvog lošeg refrena koji nesvjesno pjevušimo dok nas ekipa čudno gleda. Sva sreća da žene nisu ciljano tržište ovakvih oglašivača, jer bi vjerojatno dosad već imali i tampone prekrivene kockicama.

Osobno, meni je to sve pomalo žalosno, jer mi se čini da kao i u mnogim drugim situacijama ljudi ispadaju ovce, lutke na koncu kojima upravljaju oni koji će iz svega izvući najveću korist. Žrtve smo medija svakodnevno, a najviše u ovakvim trenucima.

Koliko god svi podliježemo navedenim manipulacijama mislim da su ipak najviše izloženi navijači (čitaj: kompletna muška populacija RH u dobi od 7 do 77) kojima prodaju sve i svašta pod krinkom hrvatstva, navijačkog duha i slično. Poticaji na konzumaciju kojekakvih proizvoda od strane najrazličitijih proizvođača dolaze sa svih strana, a ljudi ih gutaju poneseni atmosferom, ne razmišljajući da upravo ti, čije džepove pune, sjede na njihovim mjestima na stadionima dok oni piju žuju i jedu navijački čips pred najnovijim modelom plazme.

Nije li žalosno da ti isti navijači koje tako često nazivamo dvanaestim igračem i hvalimo se njima kao jednima od najboljih na svijetu, ne mogu doći do karte za to isto prvenstvo o kojemu pričamo, osim ako nemaju debelu "žnjoru" ili budu izvučeni u nekoj blesavoj lutriji gdje su šanse da dobiješ ravne onoj da Dinamo zadrži istog trenera tri godine!

A zašto?? Zato što nakon što se podijele karte svim sponzorima, pokroviteljima i sl. (istim onima čiji su navijači najveći potrošači), ono što ostaje za običnog hrvatskog čovjeka je broj koji ne bi bio dostatan ni da smo zemlja veličine Vatikana!

I kad se sve zbroji i oduzme od sporta ne ostaje ni "s", on pada u drugi plan pred općom pomamom za zgrtanjem što veće količine novca eksploatirajući sve i svakoga tko tomu može doprinijeti. U svijetu poremećenih vrijednosti, najvažnija sporedna stvar na svijetu više nije, a možda nikad nije ni bio, nogomet, već novac koji on donosi onima koji ga ionako imaju previše.

"But boys will be boys" i vjerojatno ih nikad neće zabrinjavati takve stvari, jer za njih je nogomet još uvijek nogomet, i osjećaj histerije koji ih preplavi kad Hrvatska zabije gol ne može se mjeriti ni jednom valutom (za sve ostalo tu je Mastercard), ali meni je ipak drago da sam cura (i kao takva bar djelomično izuzeta od cijelog cirkusa) koja btw. neće sjediti pred plazmom jer ima kartu za Austriju, ne pije pivu, a od čipsa se ionako dobiva celulit.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Povezani tagovi

arhivaI dame šutiraju
  • Najnovije
  • Najčitanije

Pročitaj više

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!