Ronaldinho ili Radman?

Pitate se zašto cirkus? Pa mislim da je sasvim jasno da ništa nije ispalo onako kako su svi predviđali, a brda kojekakvih vratolomija smo se fala Bogu nagledali, pa šta je to onda nego cirkus! Sve je naopako...ništa nije kako bi trebalo biti..ljudi su kako u nogometu tako i u životu jednostavno skrenuli s pameti, premda pitanje je jesu li ikad išli pravim putem..eventualno prije par stotina tisuća godina dok su svi još hodali goli i hranili se bobicama.

Ne znam kako vama, ali izopačena slika svijeta koji me okružuje sve me više plaši. Čini se da se više ne zna tko je lud,a tko normalan? (svi ionako posjećuju psihijatre ili kako ih pred ekipom nazivaju, psihologe) Tko pije, a tko plaća? Tko tu koga...?

Što se smatralo nevjerojatnim, danas je je potpuno prihvatljivo, još malo pa ćemo mi šačica "normalnih" postati endemi na pragu izumiranja i cijeli će svijet živjeti nekim drugim životom u kojem stare vrijednosti više ne vrijede. Životom u kojem je poligamija, droga i "sve za lovu – state of mind" dio svakodnevnice.

Znate što? Ja radije ne bih.

Riskirajući da ovo bude shvaćeno kao uvreda sportašima (a nadam se da neće, jer mi to nije namjera) htjela bih, u skladu sa spomenutim promjenama, prokomentirati aspekt ljudskih života koji se po meni najmanje mijenjao tijekom zadnjih par tisućljeća (premda ne znam je li to pozitivno ili negativno), govorim o, pogađate, sportu.

Sport se kao integralni dio ljudske povijesti, naravno, mijenjao kroz vrijeme. Razvojem ljudske vrste i on se razvijao, osuvremenjivao i unapređivao sve do današnje forme. Njegova se vanjština mijenjala, ali bit je ostala ista.

Bez obzira na evoluciju, tehnološki i intelektualni napredak ljudi, izgleda da nas u ponašanju i životu općenito, još uvijek vode neki primarni nagoni, koji, bez obzira koliko ih mi pokušavali prigušiti i zamaskirati ispod finih odjela i još finijih haljina, uvijek pronađu put ka svijetlu.

Jer kako inače objasniti histeriju nenormalnih razmjera koja uvijek prati sport i sportaše. Zašto smo još uvijek opsjednuti kultom snage, veličine i brzine? Zar ne bi bilo logično da su do sada neke druge vrline preuzele vodstvo? Vrline poput inteligencije, kreativnosti, ili nečeg trećeg.

Ne mislim da je sport trebao postati manje bitan, već da su neke druge stvari trebale postati jednako bitne i što je još važnije cijenjene. Ljudi koji najbrže trče, najviše skaču, najjače udaraju ili najbolje driblaju najbolje i prolaze u životu, možda ne generalno, ali velika većina.

Je li to pošteno? Živimo u 21. stoljeću okruženi tehnologijom o kojoj prije 30 godina nismo ni sanjali, tehnologijom za koju su zaslužni ljudi koji ne znaju koliko je visok koš, niti dužinu nogometnog terena. Ali znaju puno više od toga. Je li u redu da takvi ljudi nikada ne dobiju priznanje niti svjetsku slavu koja bi se mogla mjeriti s osvajanjem nekog sportskog odličja?

A najžalosnije je što šikaniranja počinju još u djetinjstvu, uvijek je klinac s naočalama iz prve klupe, štreber s kojim se nitko ne druži, a onaj visoki koji nigdje ne ide bez lopte je najpopularniji i sve su curice potajno zaljubljene u njega.

30 godina poslije malo se toga promijenilo, štreber iz prve klupe sada možda ima leće i završio je FER, ali još uvijek je onaj isti dječačić kojeg svi izbjegavaju, a ovaj drugi možda i nije otišao u profesionalce, a možda i je, u svakom slučaju i dalje je zgodan, a ima i najboljeg komada na kvartu, možda i neku "makekenku". Recite vi meni, tko je tu bolje prošao?

Je li u redu da netko tko je fizički zakinut, bude i životno zakinut? Zašto je tijelo još uvijek na većoj cijeni od mozga? Zar ne upravlja mozak tijelom?

Ne želim biti krivo shvaćena, u okolini u kojoj živimo, okruženi onim prije spomenutim izopačenostima i iskrivljenim vrijednostima, sport je u potpunosti pozitivan. Ali još je mnogo toga za što je čovjek sposoban, a što zaslužuje puno veću pažnju i priznanje.

"Svi punti kad se zbroje" sport neće izliječiti rak, čovjek hoće.