Uspavale ih pohvale

Loš dan hrvatske košarkaške reprezentacije dogodio se protiv Argentine. Ništa našim igračima nije polazilo od ruke, a u napadačko sivilo uklopilo se i popuštanje u obrani. Konačnih -24 ružno izgleda, kao i podatak da smo za 40 minuta ubacili samo 53 poena.

Međutim, poraz nikako nije tragičan, niti suviše bolan. Svaki je poraz loš, ali osim Amerikanaca, ni jedna druga momčad koja je stigla u Peking ne može pretendirati na završavanje olimpijskog turnira bez poraza. Mogli smo izgubili i na elegantniji način, no poraz od 1 ili 31 poen razlike na kraju se svede na isto. Istina, (pre)visokih -24 od Argentine doveli su nas u situaciju da Litavce moramo pobijediti s minimalno 15 poena razlike ukoliko želimo biti drugoplasirani u našoj skupini, no ići na Španjolce ili Grke u četvrtfinalu nije neka sudbinska razlika za naše ambicije.

Lošoj predstavi protiv Argentine valja posvetiti još samo poneki paragraf, analizirati što smo vidjeli i saznali, a zatim je arhivirati i krenuti dalje. Bez repova, bez pretjeranog kriticizma. Stvari su i više nego jasne. Kad odigrate poluvrijeme u kojem protiv jedne od najboljih svjetskih reprezentacija šutirate tricu 0/10, jasno je da ćete gubiti i to visoko. Koliko god se slika o snazi i mogućnostima naših košarkaša u zadnjih mjesec dana promijenila, Hrvatska ipak nije toliko snažna da jednu Argentinu može u drugom poluvremenu pobijediti s više od 20 razlike.

I tu je priči kraj. Dok smo se snašli, "osjetili" protivnika kojeg smo dosad godinama gledali samo na televiziji, napaljeni Argentinci već su otišli daleko. Teoretski je lako pričati kako nismo bili dovoljno agresivni u obrani i kako nismo mogli pogoditi ni "more s obale", ali kad vam sa suprotne strane stoje Ginobili, Nocioni, Scola i ostali, onda uglavnom možete onoliko koliko vam protivnik dozvoli.

I zasigurno je bolje da smo tu utakmicu odradili u mirnijem ritmu, kad smo već vidjeli da gubimo, nego da smo se (po našem učestalom običaju) "ubili" u želji da "uljepšamo dojam" i utakmicu umjesto s 30, izgubimo s 10 razlike. Poraz je poraz. Od Argentine bismo možda izgubili i da smo odigrali savršenu utakmicu, pa je bolje da se ovakav pad dogodio protiv suparnika koji je realno i iskreno - bolji od nas.

Dobra je stvar da su igrači nakon dva kola "bombona" kojima su ih svi obasipali, još jednom shvatili kako su došli ovdje gdje su došli i koji je jedini način na koji i dalje mogu pobjeđivati. Samo ratnički pristup, samo "griženje parketa" nas ostavlja konkurentnima. Protiv Argentine smo imali "deja vu" nekih starih boljki, poput Planinićevih bezglavih srljanja, obrambene nekomunikacije, loše napadačke suradnje i pripreme prostora za šut, što smo već polako zaboravljali nakon Australije i Rusije.

Argentina je dokaz da su te stvari još uvijek tu, negdje u podsvijesti, u djeliću mozga koji je zaboravio sve ono na čemu Repeša inzistira. Teško je u samo mjesec dana sve negativno što se gomilalo godinama pretvoriti u sve pozitivno, ali ovi su igrači dokazali da su spremni pokušati. I da im zasad jako dobro ide.

Stoga - pometimo prašinu koju je ostavila Argentina i pripremimo se za nastavak turnira. Protiv Litve se može odigrati neopterećeno bilo kakvih rezultatom, jer očekivati +15 protiv momčadi koju u službenoj utakmici nismo pobijedili već cijelih 10 godina, nije ni realno, ni pošteno. Ova je momčad srušila već dosta barijera, pa ne bi bilo loše "resetirati" činjenicu da Litvu nikad nismo dobili na nekom velikom natjecanju. Makar nam ta dva boda u konačnici rezultatski ništa ne donijela.