Zadivite Posejdona...

Mučna je bila Atena. Poraz za porazom. Nakon poraza. Strahote i užasi s Kazahstanom kada je već medalja lelujala oko tuđih vratova. Izgubili smo se, završili tek kao osmi u svijetu. Ambicije nam nisu oprostile. No, čekali smo novu priliku. Za osvetu. Sportsku naravno. Peking je raširio ruke, prihvatio svjetske prvake. Dobrodošli, kažu ljudi kosih očiju, iako o vaterpolu znaju - ništa. Voda, lopta, golovi. I tu se gube. Nema veze. Naučit ćemo ih.

Sva glupost, nefleksibilnost i nelogičnost vaterpolskih gazdi već se očitala u Svjetskoj ligi i Europskom prvenstvu, koji su pali u drugi plan ni krivi ni dužni, gurnuti pod noge Olimpijskim igrama i pretvoreni u pripreme za iste. Ali sada kreće hajka. Svi grijesi se praštaju, ako stojiš gore, skroz gore. Visoko. Baš kao što je Rudić zamislio. Tik do Posejdona. Rame uz rame.

Uigravanje, kolektiv, momčad. Tim je riječima Ratko punio novinarske mikrofone. Svijet ne poznaje soliste; davno su oni ostali pred vratima raja. I tu je povisio glas. Talent prolazi; u kvartu, utakmici s prijateljima, protiv indijanaca. Ali Olimpijske igre. E, drugačiji je to svijet. Odmah te kazne ne pogineš li za suigrača. Proguta te mrak neuspjeha i do kraja života pitaš se - je li moglo drugačije.

Samo 13 igrača dobilo je šansu za kreaciju najljepše životne bajke. Rudić je izabrao sljedeće: vratari Frano Vićan i Josip Pavić, braniči Damir Burić, Andro Bušlje i Aljoša Kunac, centri Mile Smodlaka i Igor Hinić te napadači kapetan Zdeslav Vrdoljak, Maro Joković, Teo Đogaš, Pavo Marković, Samir Barač i Miho Bošković. Gotovo identičan sastav onome iz Malage s nedavnog EP-a, jedino je oporavljeni Pavić ušao umjesto mladog Sandra Sukna - logičan potez, pošto nema mijenjanja igrača na OI.

Ples kuglica bacio nas je u skupinu B zajedno sa Srbijom, Italijom, SAD-om, Njemačkom i Kinom. Sve se zna. Ne bježimo od odgovornosti. Mi i Srbi trebali bi se tući za prvo mjesto u grupi i direktan plasman u polufinale. Drugi i treći razigravaju s kolegama iz suprotne grupe u tzv. mini-četvrtfinalnim dvobojima. Favoriti se znaju. Mađari, Crnogorci - europski prvaci, Srbi i mi. Dopadne li zlato šaka nekoj drugoj naciji, bit će to vaterpolski potres.

U prve dvije utakmice praktički ćemo rješavati vlastitu sudbinu. Protiv Talijana, koje smo dobili u četiri posljednje utakmice, nemamo pravo na kiks. Opasno bi bilo za moral. Raspad već nakon četiri četvrtine. Po snazi smo bar za klasu bolji i to bi trebalo potvrditi u bazenu. Druga je prava. Srbi, oslabljeni neigranjem centra Nikića, ali i dalje bolesno jaki, i tu će igrati za Daču (Danila Ikodinovića) koji se oporavlja od teške prometne nesreće. Dogurali su do finala na EP, nekima je ovo zadnja šansa da se dokopaju olimpijskog zlata, koje im svaki put elegantno otmu Mađari. I tu se već vidi. Imamo li ili nemamo. Šansu.

Svi su zdravi, puštaju brkove, dok god će nas htjeti lopta. Nadajmo se dugo. Talijani su nam postali mušterije, iako nisu naivci. Imaju jako dobrog golmana Tempestija, Felugo zabija, tu je i centar Calcaterra, potom Mistrangelo, no realno moramo reći na glas - bolji smo. Samo treba probiti tremu prve utakmice, čudan osjećaj, osjetiti loptu i napuniti ih do vrha. Za upozorenje ostalima. Ovo je naš cilj. Medalja. Zlato. Krenimo. Svi zajedno. Svim srcem. za Hrvatsku.