"Fićo" stavio Hrvatsku na kartu

Ono što je danas učinio Filip Ude izazvalo je toliku provalu oduševljenja, mnogi su i zaplakali, a čak i najokorjeliji optimisti bili su u čudu od šoka. I dok čekamo da nam se Filip javi iz daleke Kine, jako je teško smiriti srce i koncentrirati se na posao. Ovo je prva olimpijska medalja za jednog Međimurca, prva hrvatska gimnastička medalja, medalja koja ima ne zlatni nego dijamantni sjaj za naš sport. Dokaz je kako ljudski duh može nadvisiti sve materijalne poteškoće, teške obiteljske prilike, nehumane uvjete rada, kako može pobijediti sve.

Zanimljivo je kako uvijek kad se netko od naših sportaša popne na pobjedničko postolje, kad ga možemo zvati vrhunskim i kad nas proslavi u svijetu, isto tako možemo pisati o svemu ovom prije navedenom. Kao i Janica Kostelić prije njega, kao i Blanka Vlašić, kao i mnogi drugi hrvatski sportaši, Ude je za svoj put prema vrhu imao uvjete daleko od idealnih.

Čakovečka gimnastička dvorana, u koju je Filip prvi puta kročio pred petnaestak godina, u svjetskim bi okvirima bila dostatna tek za rad rekreativaca i za najmanje gimnastičare koji se tek upoznaju s gimnastikom. Pa ipak, Fićo je u toj dvorani pokazao talent i volju, a iz tog doba i anegdota kako je zbog svog malog rasta Filip dobio taj nadimak, a trener mu je znao reći da će kad odraste postati Mercedes.

Kad je postalo jasno kako Filip Ude, uz još nekolicinu kolega iz Gimnastičkog kluba Marijan Zadravec Macan, ima potencijal prevelik za derutne čakovečke uvjete, Marijo Vukoja i Igor Križimski, koji se do tada priključio trenerskom timu, odlučuju kako je vrijeme za pravu dvoranu. Najbliža, i ona koju su si mogli priuštiti, je bila ona u Bratislavi, i u njoj je proteklih osam godina Filip Ude radio kako bi danas postao srebrni olimpijac. To je značilo trećinu godine provesti daleko od doma, u vrlo skromnim stambenim uvjetima, bez prijatelja, izlazaka, normalnog tinejdžerskog života.

No uspio je. Premda ga je kroz cijelo njegovo putovanje do vrhunskog gimnastičara pratila samohrana majka uz pomoć sestara, premda su se sponzori uključili tek relativno nedavno, naš je Filip izmamio suzu na oko svakog ljubitelja sporta u Hrvatskoj. Našu je zemlju smjestio na svjetsku kartu u jednom od bazičnih sportova, gdje se nitko nije nadao da bi mogla biti.

Što je pred našim Filipom? Nedavno je vlastitim novcem, i to nemalih 30 milijuna kuna, Čakovčanin Stevo Tkalčec u Nedelišću koje se nalazi tek koji kilometar od Čakovca izgradio velebni sportsko-gimnastički centar, u kojem je zadnje dane pred odlazak u Peking Fićo konačno mogao u miru vježbati. Užasno teške kvalifikacije za OI, i to u višeboju, donijele su najboljem hrvatskom gimnastičaru ozljedu ramena, pa je to prva stvar kojoj će se posvetiti po povratku.

No, važno je znati kako je Filip Ude u stvari najbolji na – parteru. Premda se u Pekingu, možda i zbog ozljede ramena, nije proslavio u toj disciplini, fantastični uvjeti koji ga očekuju u SGC Aton daju naslutiti da se imamo čemu radovati. Već za četiri godine u Londonu Filip bi mogao briljirati i na parteru, no jedno je sigurno, Hrvati više nisu gimnastički marginalci, a gimnastika više nije "mali" hrvatski sport. "Međimurska škola" gimnastike, koja je stvorila danas srebrnog olimpijca Filipa, ima u svom rukavu još aduta, tu su jako dobre Tijana Tkalčec i Tanja Delladio, da spomenemo samo neke, a dolaze još mnogi.

I dok s nestrpljenjem očekujemo povratak Filipa Udea, te njegovih trenera Marija Vukoje i Igora Križimskog u Čakovec, stižu nam vijesti iz Pekinga: "Ne mogu uopće doći do riječi, ne znam što bih kazao", kazao je Vukoja prvom čestitaru, shrvan emocijama. "Ostat ćemo u Pekingu do kraja, a onda dolazimo na veliku feštu u Čakovec." Mi s nestrpljenjem čekamo.