Koncert kod Špremove česme

"Sve u redu, bako, malo smo teže ušli u utakmicu!", odgovorio sam mirno. "Pa 10-1 gubiti, 'ko to može stignit?!", nije se dala baba. "Sad će Repeša posložit svoje momke", tješio sam nas.

Ali ništa od toga, razlika se samo povećavala, održavala, jesu, misli su bile u Beogradu 2005. i Madridu 2007., ali ovo je bio Peking, znakoviti 20. kolovoza 2008. Nijedna brojka nije bila na našoj strani, ali baš nijedna.

Ni traga neizvjesnosti, uzbudljivosti, kao da smo na prijateljskoj utakmici. Ništa nismo mogli. "Jesan ti ja odma rekla, pa baš nitko, znam da fali Popović, ali ovo nije način!", bijesnila je baba. "Je, imaš pravo, beskrvni smo, ne ide nam šut, a Gasol je predobar."

Nijemo smo promatrali, i što lagati, baba Kata je već drugo poluvrijeme otišla kuhati ručak. Kao da je cijeli usud ove srijede stao u taj njezin potez. Vaterpoliste je već ranije otpisala, rekla da ima nešto čudno u tom porazu od Amerikanaca, i da to jednostavno nije to. Baba Kata vam ne vjeruje u one priče "četvrti smo u Europi jer se pripremamo za Olimpijske igre".

"Crnogorci su igrali bolje od nas u sve tri naše utakmice", imala je potpuno pravo. Borili smo se, ali nijednom nismo vodili, Porobićevi momci razbili su snove o olimpijskoj medalji. Od 3:0 pa do kraja baba uopće nije ni pitala za rezultat, već se posvetila pečenim paprikama. Skakao sam, vikao, ali nije bilo pomoći. Nema tu priprema za Igre, "il si bos il si hadžija", sjetio sam se Zabranjenog pušenja. Ostali smo bosi, u gaćicama, s brkovima i bez odličja u Kini. Europski prvaci zasluženo idu dalje, a svjetski putuju kućama.

Malo su Zoran Primorac i Tamara Boroš navukli osmijeh u tmurnom jutru, a onda su na scenu stupili rukometaši u sudaru s Dancima. Šprem je otvorio špinu za 7:2, iako je baba Kata smirivala situaciju. Dobro, znali smo da će biti teško. "Tribat će Lacković i ostali bolje igrat!", baba je ležala, nije se uzbuđivala. Kad su nas Danci stigli i stisnuli, mislila je da ćemo izgubiti. "I k'ragu, igrajte s igračem više kako Bog zapovida", hrabrila je Červarove trupe, u još jednoj utakmici za antologiju hrvatske sportske povijesti. Sigurno najuzbudljivija četvrtfinalna otkako su "balićevci" u sedlu.

Napeto, napeto, drugo poluvrijeme, pa vode oni jedan gol razlike, pa mi, pa se nerviramo, suci ne sude sedmerce, pa opet ode voda na naš mlin, pa povedemo 23:20, a baba skulirana kao nikad. "Neće to oni uspit sačuvat!" "Ma daj ne budi takva." "Vidit ćeš!" "Dobit će, doobit ćeee", vičem sa Špremovim golom za 25:23.

Trubljenje, jurnjava, vika, sve uz time-out. "Ajmo za Ivana, nećemo im dati loptu da nas jebu!", viče Červar, i prvi put se baba Kata od srca nasmijala. "Ma šta se ovo događa?", opet je vikala baba, ali ovog puta nam je laknulo. Uf, tako je lijepo znati da je ova generacija opet do polufinala dogurala. Sedmog u novoj eri. A sve to s babom Katom, još od Portugala.