A šta bi mi 'tili?

Hrvatska je nekako rezignirano proslavila prvu atletsku olimpijsku medalju u povijesti. "Imala je priliku, ali od bolje ima bolja!" "Jesi vidio kako su se ostale skakačice radovale kada je Hellebaut preskočila 205?", uključio se i šogor Niko u razgovor. "Dosadila im je Blanka", dodao je.

Možda je dosadila kolegicama, ali nama ne bi smjela dosaditi. "Dobro je, 5 medalja, a ima još nade", rekao sam, ne sluteći da će rukometaši onako glatko izgubiti drugo poluvrijeme i dvoboj protiv Španjolske. "Ma prebijeni su ko mačke, nije to ona stara reprezentacija", otpisivala je baba Paklene, nakon svega – nezasluženo, jer ipak su nas razmazili medaljama, pa nam je četvrto mjesto ispod časti.

Druga priča su vaterpolisti, jer Mađarska, za razliku od nas, nikad ne kiksa, uvijek osvoje medalju na velikim natjecanjima, a na Igrama već treći put uzastopno zlato. Po medaljama u samostalnosti definitivno nismo vaterpolska velesila, s obzirom na brojnost natjecanja. Sila jesmo.

"Čitan Vrdoljaka – kaže da će MOK ukinut olimpijski vaterpolo do Londona?!", govori nam dida listajući dnevni tisak. "Ne znam, ali barem bi onda igrali Europsko prvenstvo kako spada!", ironičan je šogor. "Ajde, sve će oni vratiti dogodine na Svjetskom", optimističan sam, iako – tko zna što će biti 2009. Sigurno je jedino Svjetsko rukometno prvenstvo kod nas. "A i to je upitno", sprda se baba Kata.

Tako smo ispratili Olimpijske igre u našem malom mistu. Od Snježane Pejčić do Blanke Vlašić, 4 dame i 1 as – Filip Ude. As iz rukava, na konju s hvataljkama. To su Hrvati(ce) iz sjene, iz neke obične priče, koji su došli u Kinu bez velikih očekivanja javnosti. I uspjeli.

"Možda tako triba, da te niko ne zna, pa uspiješ", reče baba mažući umorne noge kvasinom. Samo da bude forme u Londonu 2012. godine. I za babine noge i za sportske ruke.