Poker pro (ili kontra?)

Što je u tih 52 karte, zelenom stolu i šarenim žetonima da privlače sve postojeće demografske kategorije? Jednostavno svi igraju poker! Je li to pomodarija novog doba ili nova potencijalna olimpijska disciplina?

Naravno, govorim o texas hold'em pokeru s kojim sam se prvi put susrela u posljednjem uratku najneuvjerljivijeg, ali obožavanog, tajnog agenta svih vremena Bonda, Jamesa Bonda. Nakon toga pojavio se cijeli niz drugorazrednih hollywoodskih baljezgarija na istu temu, što navodi na zaključak da je i ovaj, slično kao i cijeli niz, nazovimo ih trendova, potekao s brda poviše Grada Anđela.

Istina, oni s druge strane Atlantika vjerojatno (sigurno) su ga igrali puno ranije, ali na našima prostorima zaživio je tek posljednjih par godina. Bila je to ekspanzija nevjerojatnih proporcija, kojom se samo brzinom popularizirao i ušao u naše dnevne boravke! Sada imamo poker na face-u, poker na Novoj, poker na RTL-u, žetone u kioscima Tiska i noći provedene u nečijem podrumu (ili za one dubljeg đepa, u pravom kasinu), progutani dimom cigareta s ostacima pizze na mjestima gdje ona jednostavno ne bi trebala biti.

Igra se svuda i svagdje. U pivu, kunu, deset, sto ili petsto...ovisno kakva vam je ekipa. Procjenjuju se rizici, mogućnosti, vjerojatnosti...prave matematičko - statističke jednadžbe i nejednadžbe. Nema veze što ništa od toga na faksu nisi položio, kad sjedneš za stol i dobiješ prve dvije karte, u trenutku se od zgubidana pretvaraš u genijalca, sposobnog procijeniti svaku moguću varijablu, ishod i vjerojatnost te pročitati bilo koga samo na temelju micanja nosnica, položaja ruku ili nekog trećeg body language znaka.

Jedni tvrde da je stvar u običnom kockarskom adrenalinu na kojeg se svatko može navući. Mogućnost da u nekoliko trenutaka stekneš bogatstvo (nekima je to gajba pive), isto kao i mogućnost da ga izgubiš iziskuje nevjerojatno uzbuđenje i kao i svaki drugi oblik kockanja, s vremenom stvara ovisnost. Pokeraški entuzijasti s druge strane, tvrde kako je riječ o intelektualnom izazovu kojeg igra nudi tjerajući te na konstantno razmišljanje, koncentraciju i međusobno nadmudrivanje.

Kako god bilo, ne možemo zanijekati činjenicu da je čudesna privlačnost koju osjeća svatko tko je barem jednom s frendovima, iz dosade, podijelio karte i uložio prvi žeton. Sposobni smo satima sjediti i uživati u bezbroj uspona i padova, kalkulacija i proračuna koji nas uvijek iznova oduševljavaju te, naravno, samoj čaroliji i uzbuđenju koje igra pruža. U pokeru svi imaju istu šansu, i kad sjedneš za stol (pravi ili virtualni) više nije važno jesi li "bajker" ili geek, jer ovo je sasvim nova dimenzija.

Potpuni anonimci, uspjeli su od toga napraviti karijeru, pa čak steći i svjetsku slavu. Nije važno jesu li prije prali suđe, predavali likovni ili mešetarili, oni su sad poker pro iliti poker professionals, svi znaju njihova imena, nadimke (neizostavne za bilo kojeg pokeraša koji imalo drži do sebe) i naravno hamajlilje i kojekakve čudne rituale, koji im kad ih nakon 12 sati buljenja u karte kad ih napusti sav zdrav razum i logika, jednostavno donose sreću (bar oni tako tvrde).

Moram priznati da sam i sama u jednom trenutku dozvolila sebi da postanem dio ludila, ali srećom moj interes za takve stvare uvijek je kratkotrajne prirode. Premda, imam osjećaj da je ovo ovisnost koja te konstantno čeka iza ugla, u nekoj sobi s prašnjavim stolicama, ljuljavim stolom i premalo svjetla, tako da zapravo povratka nema (ali nije ni bitno jer ne pokazuješ preveliki otpor).

A što se tiče pitanja s početka, čini mi se da koliko god ponekad iscrpljujući i naporan bio, ipak ga ne bismo trebali uspoređivati sa sportom, jer kad se sve zbroji, novac je ipak osnovni "lajt motiv" ove priče (budimo realni, malo je onih koji ga igraju za džabe), a činjenica da netko tko je 25. na poker turniru, zaradi više od osvajača olimpijskog zlata govori sama za sebe.

Pa zato ljudi moji, razmislite hoćete li djetetu za sljedeći rođendan kupiti loptu ili špil karata?