Kad se baš sve složi...

Cibona - Le Mans, studeni prošle godine, apsolutno mrtvilo u Draženovom domu, čuje se svaki šum u dvorani... Takvih utakmica (kvragu, zašto nisam ostao doma i odspavao) bilo je još, no iz sadašnje perspektive, čine se jako, jako daleko. Sinoć smo, na svu sreću, vidjeli i doživjeli nešto sasvim drugo - konačno ispunjene tribine, ljude koji su povjerovali da se može dogoditi nešto što se isplati vidjeti i igrače koji su im odgovorili. I dignuli ih na noge, natjerali gledatelje da te večeri postanu šesti igrač.

Vrijedi početi s navijačima, ljudima koji su, kako je rekao trener Velimir Perasović, protiv Olympiacosa svojom podrškom donijeli Ciboni barem deset poena. No, te ljude je netko morao zapaliti, a tu su glavnu ulogu imali oni - proizvođači na parketu, ali ne skupina pojedinaca, što prošlih sezona s igračima Cibosa nije uvijek bio slučaj, već momčad.

Kako drugačije nego pravim skupnim izgaranjem u obrani svesti jake goste iz Pireja na samo 28 poena u prvom poluvremenu? U tom dijelu igre funkcioniralo je baš sve, u preostale dvije četvrtine bilo je i kraćih ili dužih razdoblja padova, no uz takvu obrambenu potrošnju energije, nije baš ni realno očekivati da se padovi ne dogode. Sveukupno, bila je to najbolja Cibonina ovosezonska utakmica, u oba smjera, da nije bilo tako ne bi se moglo do devet poena prednosti protiv Olympiacosa.

Pokazalo se da Cibosi imaju rješenja čak i ako Prkačinu u napadu ne ide sve po planu, s nekoliko pokušaja iz reketa nije bilo sreće, moglo se i bez pravog šuterskog učinka Marshalla, išlo je i s Davorom Kusom koji je bio upitan za nastup zbog skočnog zgloba, problemom s kojim mu zasigurno nije bilo lako igrati... Momčad je pokrila sve, svi su povukli kad je trebalo, u prvom poluvremenu "udavili" goste u obrani, a u drugom bili dovoljno dobri da izdrže pokušaj Olympiacosovog povratka.

Velimir Perasović sve je odlično posložio, istaknuvši da ova momčad može stradati baš protiv svakoga ako ne odigra kolektivno i čvrsto u obrani. Red se kod Ciboninog trenera zna, iskakanja nema, što je na svojoj koži već osjetio Damir Markota i što možda izgleda tvrdo i nepopustljivo, ali za ostvarivanje rezultata u uvjetima koje Cibosi imaju, realno daleko od europskog vrha po ulaganju u momčad - drugog puta jednostavno nema. Ako se negdje zaluta, povratak na staze iz prošle sezone moguć je vrlo brzo.

Ukoliko Cibosi nastave kao i dosad, doći će i željeni prolaz u Top 16, što je, nakon starta s 3-0, realno očekivati. Put je još dug, sa sedam kola pred nama, no uz već arhivirane domaće pobjede nad Maccabijem i Olympiacosom, upisati još barem dvije protiv Unicaje, Avellina i Le Mansa je sasvim dohvatljivo ovoj momčadi.

Raspored sada izgleda vrlo dobro, oni koji sve znaju i sve mogu predvidjeti kazat će da otpočetka nije mogao biti bolji, no treba biti realan i reći da je uspjeh nad gostima iz Tel Aviva i Pireja, makar bili nedovoljno uigrani u ranoj fazi sezone, očekivao manji krug optimista. Srećom, Cibonini igrači su ih sve razoružali argumentima na pravom mjestu.

Vremena za slavlje nije bilo puno i neće ga biti kroz cijelu sezonu. Subota donosi Union Olimpiju u Ljubljani, dvoboj euroligaša u regionalnoj ligi, a idući četvrtak Unicaju u Malagi. Dva gostovanja u nizu, oba teška, no ako su Cibosi već uhvatili ovakav zamah - ne isplati se ne vjerovati da oba ne mogu završiti uspješno. Zaslužili su da im vjerujemo.