Kad ne može Dinamo, može Tottenham

Čelnicima Tottenhama odavno je već jasno kako sadašnji kapacitet White Hart Lanea uopće ne zadovoljava potrebe kluba koji ima 70.000 članova i čak 22.000 ljudi na listi čekanja za sezonsku ulaznicu. Čak 109 godina stari White Hart Lane sada može primiti tek 36.244 gledatelja, a u svakoj utakmici ispunjen je do posljednjeg mjesta.

Prema projektu koji je predstavljen na službenim internet stranicama kluba predviđena je izgradnja stadiona od 60.000 sjedećih mjesta, iako sam projekt stadiona još nije napravljen. Međutim, ono što je posebno i donekle revolucionarno u cijeloj priči je podatak kako će cijeli kompleks, uključujući i trgovačke centre i stambeni prostor, biti izgrađen na mjestu sadašnjeg White Hart Lanea, ali na način da momčad niti u jednom trenutku neće morati iseliti s njega.

U prvoj fazi (vidi slike uz tekst) sadašnji će stadion ostati netaknut, a novi će se početi graditi sjeverno od njega. Druga faza nastupila bi u ljetnoj pauzi, kada bi bila srušena sjeverna tribina White Hart Lanea i postavljen travnjak na novom stadionu. Početkom nove sezone nastupila bi treća faza, u kojoj bi u potpunosti bio srušen ostatak starog White Hart Lanea, a na djelomično završenom novom stadionu Tottenham bi odigrao cijelu sezonu.

Čak i takav, djelomično završen stadion, tada bi imao veći kapacitet od starog, a po završetku sezone novi bi stadion bio u potpunosti završen i pripremljen u punom sjaju za početak nove sezone. Zaista zanimljiv projekt vođen željom da klub ostane u istom dijelu grada za koji ga veže cijela njegova povijest.

Ovakav projekt, ali i mnogi drugi za koje smo čuli u posljednje vrijeme, samo dodaju sol na vječno otvorenu ranu hrvatskog nogometa i nikad dovršeni maksimirski stadion. Taj nesretni stadion ruglo je grada Zagreba, ruglo nogometnog kluba Dinamo i hrvatske reprezentacije, sramota svakog domaćina koji na tom ruševnom rezultatu arhitektonskog po(d)bačaja mora dočekivati svoje protivnike.

Uzmemo li u obzir podatak kako će i ovaj velebni projekt vjerojatno stajati manje od maksimirskog zdanja, ostaje nam još jednom s gorčinom ustanoviti kako živimo u državi u kojoj osobni interesi i zakulisne igre uvijek imaju prednost ispred interesa društva.

Luka Modrić i Vedran Ćorluka ponikli su u Dinamu, ali u modrom dresu nisu dočekali novi stadion. Koliko će još Dinamovih klinaca sazrijeti na maksimirskoj ruševini, prije nego dočekamo političare sa zrnom građanske odgovornosti?