Lud, zbunjen, normalan

Jako je teško povući nešto što je rečeno i koliko god Červar danas poricao sukob s Džombom i prozivao zle novinare za stvaranje loše atmosfere u rukometnoj reprezentaciji, nešto se vjerojatno jest dogodilo između njega i omiljenog hrvatskog krila. Jer, Džomba je igrao u Nedelišću protiv Pipa, premda par dana prije u Njemačkoj nije. Je li se konačno netko drznuo umaškom Magu kazati da griješi? Može biti, ali je jako teško nagađati.

Ono što sada možemo reći jest da je Džomba kazao da ne želi više igrati za reprezentaciju. On, koji je s Balićem, Metličićem i ostalima upravo utjelovljenje "kockica" koje su impresionirale svijet morao je imati dobar razlog za takav postupak. Ozlijeđen ili ne, Džomba bi vjerojatno ipak stisnuo zube za reprezentativne minute.

Moramo se prisjetiti i "epizode Balić", u kojoj naš najvrjedniji igrač izjavljuje kako treba operaciju i da ne može igrati, da bi u svega dan-dva iz CO Zagreba stiglo priopćenje da se sve može riješiti rehabilitacijom. Balić, koliko znamo, uporno odlazi na terapije, a na terenu ga vidjeli još nismo. K tome se spominje rukometni dom, kao preduvjet za ostanak Balića, a čija je izgradnja navodno pala u drugi plan. Nije jasno zbog čega bi jedno uvjetovalo drugo, no Gobac tvrdi upravo to.

Na sve to je i Sulić potvrdio kako više ne misli odjenuti reprezentativni dres, a za svoju odluku okrivio je to što "neke stvari u reprezentaciji ne funkcioniraju onako kako bi trebale." Svi ostali hrvatski reprezentativci stali su uz Džombu, čak i najodgovorniji od njih, Pero Metličić.

Mnogo priče, ali nikako da se rukavice skinu do kraja i da se bob nazove bob a pop pop. I dok jedni ne žele otvoreno reći što to točno ne valja, prozvani ne želi objasniti kako je do toga došlo.

Sasvim ista stvar jest i cijeli "skandal" oko Arene Zagreb. Nakon što se dugo tražilo gdje će se graditi dvorana, tko će je izgraditi a tko i kako financirati, odjednom je "siva eminencija" hrvatskog rukometa Gobac, dva mjeseca pred početak Svjetskog prvenstva ustvrdio kako u velebnoj novoj građevini nema primjerenog mjesta za zagrijavanje pred utakmicu.

I opet nije jasno što i kako, jer su nacrti bili sasvim transparentni, tvrdi izvođač tvrtka Ingra, i točno prema njima se gradilo. Iste su vidjeli odgovorni u Gradu Zagrebu, u HRS-u, a vjerojatno i u Međunarodnom rukometnom savezu. Prema tome, svi su znali, a nitko ništa znao nije. Gobac zahtjeva rješenja, kao i garancije u vezi rukometnog doma, ili do Božića odlazi.

Kad je krenulo s problemima Arene, javljaju se i druge sredine, u kojima isto nešto ne štima. Ono što svi ti gradovi zaboravljaju je da se Svjetsko prvenstvo, na kraju krajeva, može odigrati u dvije dvorane, a da ga nitko Hrvatskoj neće oduzeti dva mjeseca pred prvi sučev zvižduk.

Dakle, suočavamo se s time da, ako sve krene po najcrnjem scenariju u Zagrebu ne bude rukometa, da nesloga u svlačionici bude uzrok podbačaju reprezentacije na parketu i da na sve to iz rukometa otiđu odgovorni ljudi. Nimalo ugodno.

A možda su svi koji ovih dana pune novinske stupce zaboravili: Hrvati, oni u publici i oni pred malim ekranima, vole svoje Kauboje. Što god mislili o vrhu HRS-a ili pak o struci koja vodi reprezentaciju, Hrvati će slaviti ili plakati sa svojom najtrofejnijom reprezentacijom. A upravo se zbog toga igra rukomet, kao uostalom i svaki drugi sport. Zbog navijača, zbog gledatelja. Uzalud vam trud svirači, reći će pjesma a mi nastaviti, da vi igrate ako nema nikog da to prati.

Stoga ljubitelji rukometa diljem Hrvatske poručuju: Nemojte od nas raditi lude i zbunjene, budimo svi normalni i – uživajmo u rukometu.