Rukomet

Dvorana dojmljiva, atmosfera ne

Foto: Davor Sajko

Zagrebačka Arena po prvi je puta otvorila svoja vrata gledateljima i sa svojim čarima upoznala 15-ak tisuća ljudi te rukometaše Hrvatske i Rusije..

Nakon što je mjesecima bila pojam za građevinsku sapunicu, političko natezanje, s milijun upitnika iznad nje - hoće li biti na vrijeme dovršena, tko će je platiti, kako do građevinske dozvole, gdje je pomoćna dvorana - Arena je otvorila ulaze i dopustila nam da provirimo i saznamo - je li bila vrijedna svega toga?

Prvi dojam je svakako - zar smo još u Hrvatskoj? U državi gdje se godinama nije ulagalo u sportsku infrastrukturu, Arena sada izgleda nestvarno dobro, iako se radi o jednoj dobroj, kvalitetnoj, normalnoj, ali ne i posebnoj dvorani iz europske perspektive.

Porođajne muke organizatora

Nije neočekivano da je prva utakmica u tek izgrađenoj Areni donijela određenih organizacijski problema, što novinari najjasnije mogu vidjeti - u novinarskim prostorima. A Arena je trenutno bez wirelessa, ponegdje bez struje, bez dovršenog press centra, bez vidljivih uputa kako doći do novinarskog dijela dvorane. Međutim, trenutno je važnija dobra volja, a kada smo slučajno nabasali na privremeni press centar - naišli smo i na vrlo uslužno osoblje, a uz takav stav - do SP-a će se riješiti ove tehničke sitnice. Tako su nam obećali, mi im vjerujemo.

Rusi vjerojatno nisu bili presretni činjenicom da se zbog Lane Jurčević nisu mogli zagrijavati u željeno vrijeme, no i oni će oprostiti, kako zbog prvog Areninog dana, tako i zbog Laninog glasa i stasa.

Fotografi su zabilježili i manji incident kada su redari, navodno bez jasnog razloga, izbacili iz dvorane fotoreportera jednog dnevnog lista, pa se nadamo da će se do SP-a takve stvari riješiti i da će djelatnici osiguranja biti upoznati s time što se smije i kako se smije raditi.

Dojam je da je za gledatelje sve bilo organizirano kvalitetno, od uputa u dvorani kako doći do mjesta, do bezbroj ulaza i oznaka gdje treba ići. Malo je vremena ostalo do SP-a, ali čini se da ćemo još jednom u posljednji trenutak - organizirati sjajno natjecanje.

No, ponovimo, za Hrvatsku je Arena - svjetsko čudo. Izvana izgleda kao da ju je netko spustio usred Laništa, najvećeg zagrebačkog gradilišta, a dojam se zadržava kako polako ulazite u nju - od parkinga, preko hodnika do konačno - same dvorane. Velike tribine ne izgledaju tako ogromno kada je dvorana ispunjena kao što je bila protiv Rusije, a komfor gledatelja je definitivno na razini - ugodne stolice s naslonom definitivno su napredak u odnosu na ostale zagrebačke dvorane. Postoji i solidna ugostiteljska ponuda (pitanje da li dovoljna za jedno SP?), postoje lijepe VIP lože, nedostaje još samo veliki semafor jer na dva manja praktički pola gledatelja ne može vidjeti popis igrača.

Organizator je za prvu utakmicu pripremio dosta 'animatora', popratne glazbe, Lanu Jurčević, pa i biskupa koji je blagoslovio dvoranu, ali oni nisu uspjeli podignuti Arenu na noge. Nažalost, mlaku atmosferu rukometaši su tek donekle i tek povremeno razbijali. Arena je bila puna, no nije bila glasna, dojam je da su svi bili u šoku, pogledavajući se kao da se pitaju - jel' se ovdje samo sjedi i šuti ili se smije i navijati, derati i trubiti? Ne da se smije nego se - mora!

Treba iskreno priznati da atmosfera nije bila ludilo, usprkos trudu Darka Janeša, DJ-a, Lane Jurčević. Na rusku se himnu pljeskalo, na hrvatsku nije pjevalo, to nisu uobičajene reakcije hrvatske publike. Zapravo, najžešću reakciju uspio je izboriti slovenski delegat koji je počašćen salvom zvižduka što je ujedno navijački gledano bilo najupečatljivji trenutak. Sve u svemu, vrlo slabo, bilo je očito da se gledatelji upoznavaju s dvoranom i da se još ne osjećaju kao kod kuće, odnosno na Maksimiru, u Domu sportova ili Draženovom domu.

Bilo je pokušaja, od U boj, u boj do Moje domovine, ali sve je to bilo puno ispod onoga na što su nas navijači u kvadratićima navikli na drugim hrvatskim borilištima.

Činjenica je, jasno, kako je u većoj dvorani teže i postići akustičnost neke manje, pa su se na to žalili i predstavnici Tornada pri prelasku iz stisnutih Jazina u veliki Višnjik. No danas problem u Areni nije bila akustičnost, već jednostavno - navijanje. Uglavnom se sjedilo, pljeskalo potezima hrvatskih majstora i - gledalo.

Dakako, ne treba sumnjati da će navijanje biti žešće kada utakmica bude igrana za nešto, a i kada se Arena i Zagrepčani bolje upoznaju.

Najvažnije je da su prvi dojmovi - izvrsni. Zagreb je dobio dvoranu kakvu zaslužuje, svjetsku dvoranu u kojoj je 15 tisuća gledatelja uživalo u komforu, sportskom spektaklu i - pobjedi Hrvatske. Toga ćemo se, vjerujemo, nagledati za nekoliko tjedana za vrijeme Svjetskog prvenstva...