Dvorana dojmljiva, atmosfera ne

Nakon što je mjesecima bila pojam za građevinsku sapunicu, političko natezanje, s milijun upitnika iznad nje - hoće li biti na vrijeme dovršena, tko će je platiti, kako do građevinske dozvole, gdje je pomoćna dvorana - Arena je otvorila ulaze i dopustila nam da provirimo i saznamo - je li bila vrijedna svega toga?

Prvi dojam je svakako - zar smo još u Hrvatskoj? U državi gdje se godinama nije ulagalo u sportsku infrastrukturu, Arena sada izgleda nestvarno dobro, iako se radi o jednoj dobroj, kvalitetnoj, normalnoj, ali ne i posebnoj dvorani iz europske perspektive.

No, ponovimo, za Hrvatsku je Arena - svjetsko čudo. Izvana izgleda kao da ju je netko spustio usred Laništa, najvećeg zagrebačkog gradilišta, a dojam se zadržava kako polako ulazite u nju - od parkinga, preko hodnika do konačno - same dvorane. Velike tribine ne izgledaju tako ogromno kada je dvorana ispunjena kao što je bila protiv Rusije, a komfor gledatelja je definitivno na razini - ugodne stolice s naslonom definitivno su napredak u odnosu na ostale zagrebačke dvorane. Postoji i solidna ugostiteljska ponuda (pitanje da li dovoljna za jedno SP?), postoje lijepe VIP lože, nedostaje još samo veliki semafor jer na dva manja praktički pola gledatelja ne može vidjeti popis igrača.

Organizator je za prvu utakmicu pripremio dosta 'animatora', popratne glazbe, Lanu Jurčević, pa i biskupa koji je blagoslovio dvoranu, ali oni nisu uspjeli podignuti Arenu na noge. Nažalost, mlaku atmosferu rukometaši su tek donekle i tek povremeno razbijali. Arena je bila puna, no nije bila glasna, dojam je da su svi bili u šoku, pogledavajući se kao da se pitaju - jel' se ovdje samo sjedi i šuti ili se smije i navijati, derati i trubiti? Ne da se smije nego se - mora!

Treba iskreno priznati da atmosfera nije bila ludilo, usprkos trudu Darka Janeša, DJ-a, Lane Jurčević. Na rusku se himnu pljeskalo, na hrvatsku nije pjevalo, to nisu uobičajene reakcije hrvatske publike. Zapravo, najžešću reakciju uspio je izboriti slovenski delegat koji je počašćen salvom zvižduka što je ujedno navijački gledano bilo najupečatljivji trenutak. Sve u svemu, vrlo slabo, bilo je očito da se gledatelji upoznavaju s dvoranom i da se još ne osjećaju kao kod kuće, odnosno na Maksimiru, u Domu sportova ili Draženovom domu.

Bilo je pokušaja, od U boj, u boj do Moje domovine, ali sve je to bilo puno ispod onoga na što su nas navijači u kvadratićima navikli na drugim hrvatskim borilištima.

Činjenica je, jasno, kako je u većoj dvorani teže i postići akustičnost neke manje, pa su se na to žalili i predstavnici Tornada pri prelasku iz stisnutih Jazina u veliki Višnjik. No danas problem u Areni nije bila akustičnost, već jednostavno - navijanje. Uglavnom se sjedilo, pljeskalo potezima hrvatskih majstora i - gledalo.

Dakako, ne treba sumnjati da će navijanje biti žešće kada utakmica bude igrana za nešto, a i kada se Arena i Zagrepčani bolje upoznaju.

Najvažnije je da su prvi dojmovi - izvrsni. Zagreb je dobio dvoranu kakvu zaslužuje, svjetsku dvoranu u kojoj je 15 tisuća gledatelja uživalo u komforu, sportskom spektaklu i - pobjedi Hrvatske. Toga ćemo se, vjerujemo, nagledati za nekoliko tjedana za vrijeme Svjetskog prvenstva...