Blog: Dan super finala

U svoj svojoj mudrosti, HTV nas je poštedio sva tri spektakla. Tko će još danas gledati finale prvog Grand Slama sezone i okršaj najboljih tenisača svijeta? Tko će još gledati Super Bowl? A o debaklu s rukometom je već napisano previše toga, nacionalna televizija taj monumentalni kiks nikad neće isprati.

Srećom, postoje i drugi legalni i manje legalni načini za gledati takve spektakle, pa sam eto dan započeo još jednim fenomenalnim sudarom Federera i Nadala koji, očito, ima Švicarčev broj. Ali nevjerojatan tenis. Gotovo nevjerojatan kao što je nevjerojatno da to niti jednoj našoj televiziji ne treba, okršaji koji će za desetak godina biti prepričavani.

One down, two to go. Dakako, svim normalnim Hrvatima jedini pravi događaj dana je FINALE. Htjeli smo ga od trenutka kad smo dobili domaćinstvo, sada je pred nama i siguran sam da govorim u ime 16.000 gledatelja - jedva čekamo da počne. Tako mlada, a Arena će već ugostiti svoju najveću utakmicu... Zar je moglo biti s kim drugim osim Francuzima? Bilo bi nepotpuno da za naslov svjetskih prvaka svladamo jedinu momčad koja nam u Hrvatskoj uopće može parirati.

Dugo sam tražio nešto kvadratičasto, a da je primjereno za "službenu osobu", na kraju sam našao kravatu, pa sam malo over-dressed, ali da Francuzi, Danci, Nijemci ipak znaju za koga kuca moje srce u finalu.

Sada je Arena prazna pa je teško osjetiti onaj štimung koji nas čeka za dva sata, ali siguran sam da ću pamtiti tu atmosferu godinama, poput one s Brazilom u Berlinu. 16.000 sretnika sigurno neće žaliti za uloženim novcem, ali u Areni će se osjetiti i snaga milijuna Hrvata u i izvan Hrvatske; mogu li se Francuzi tome oduprijeti? Hoće li naše slomiti pritisak ili će letiti na krilima te ljubavi i potpore?

Ako mene pitate, uopće ne sumnjam - Hrvatska će biti svjetski prvak. Duvnjak, Balić i ekipa su i sami dovoljno kvalitetni, ali uz žestoko navijanje bit će još 50 posto jači. A toliko Francuska sigurno nije bolja od nas.

I dok će onda većina Hrvata slaviti, mene i ostale ljubitelje footballa čeka još jedna poslastica - Super Bowl. Ovoga puta još draži nego inače, jer igra najdraži mi sportaš, Kurt Warner. Kakav nevjerojatan dan...

30.1.2009. 19:57 Sve više truba u Areni

Evo točno 48 minuta prije hrvatskog polufinala krećem pisati ovaj blog, a Arena je, tako, srednje polupuna, iliti prilično još prazna. Dakako, do početka utakmice sigurno će biti puna do posljednjeg mjesta, pitanje je tek kakva će biti atmosfera...

Bocka i ja zagrijali smo se za utakmicu igrajući igrice na laptopu, jer su Francuzi prelako poderali Dance pa se to nije isplatilo gledati do kraja. Navijači u Areni se, pak, zagrijavaju pušući u proklete dosadne trube koje ne idu na živce valjda samo onima koji u njih pušu. Jer to je valjda jednostavnije nego znati bilo koju navijačku pjesmu.

Bilo kako (tru)bilo, pred nama je velika tekma, jedna od onih zbog kojih volite sport... I iz te perspektive, nemam što pametno napisati. Osim da očekujem pobjedu. Je, Poljaci su opasni i Szmal je nezgodan i sve to, ali igrali smo dobro i do sada i igramo kod kuće. Jednostavno nam je sudbina osvojiti zlato, ali o toj misli nešto kasnije jer moram sačuvati nešto i za ozbiljnu kolumnu. Btw, postane prilično teško pisati komentare hrvatskih utakmica nakon nekog vremena, jer sve je već napisano i izlizano... Sreća da su nam Kauboji dali Morsku vilu kao novu temu za dobre ili manje dobre metafore, dobre ili manje dobre naslove.

Kako se prvenstvo bliži kraju, tako smo si i Bocka i ja sve bolji s koleg(ic)ama novinarima, prevoditeljicom, zaštitarima, pa je gotovo šteta što prvenstvo završava. Dakako, gotovo šteta, jer nije da ću se žaliti na povratak redovnim obrocima, spavanju i uspostavljanju kontakata s prijateljima i životom općenito. Ali osim toga, rukomet je bio super :)

Blog ne treba biti dugačak, ne? Stoga, to je to za danas. Ako niste u Areni, budite pred televizorom, eventualno ga stišajte i upalite radio ako ste od onih koji preferiraju staru komentatorsku gardu, nabacite nešto kockasto i budite uz Kauboje. I pjevajte Morsku vilu na kraju jasno. I čitajte sve kasnije na Sportnetu, iz dva razloga - prvo, jer ćemo imati najviše materijala i drugo - da se ovaj Bockin i moj trud isplati :)

Samo još dodatak: Arena još uvijek nije ni do pola ispunjena, nadam se da ljudi čekaju zadnji trenutak premda je to bezveze jer sad su Poljaci izašli na teren i nije ih dočekala zaglušujuća galama. Tako bi trebalo biti, ali ajde...

29.1.2009. 15:08 Lazarov, Super Bowl i sendviči

Kako je organizator suptilno dodao još pola sata razmaka između utakmica danas, našlo se vremena i za blog. Zahvaljujući sjajnom izdanju Lazarova, kako na terenu, tako i na presici, privremeno sam zaboravio da me čekaju još tri utakmice danas, a da ni nakon jedne nećemo pjevati Morsku vilu...

Slobodan dan za našu reprezentaciju, nimalo slobodan za Sportnetovu ekipu (osim, čini se, za naše fotografe od kojih ni traga ni glasa). Četiri utakmice, ukupno 12-ak sati u Areni. Ovoga puta smo Bocka i ja spremni, sendviči i krekeri su u torbama (nije ih teško prokrijumčariti jer u torbama komotno možemo nositi i C4, a da nitko ništa ne pita; bitno je samo da akreditacija mora visiti oko vrata, nikako drugačije).

Makedonci su osvojili 11. mjesto, mada ih nije pratila uobičajena vojska navijača. Oduševio je Kiro s 15 golova, pet više nego mu je bilo potrebno da sruši rekord po broju golova na jednom SP-u. Kiro je jednako dobar bio i na presici, gdje je ponudio barem pet izjava za naslov, uključujući - "Makedonci će sada na more u Hrvatsku", "Pjevat ću s Hrvatima Morsku vilu u nedjelju" i "Bilo bi nerealno da mi igramo u polufinalu jer nismo ta kvaliteta". Korektan, elokventan, s pogledom koji je malo širi od čisto rukometnog - Kiro je baš car.

Sada slijedi ogled Mađarske i Njemačke za peto mjesto, vjerojatno najjači susret dana. Priznajem da ćemo biti na strani Mađara, ne samo zbog simpatičnih navijača, već i zbog Laszla Nagyja koji je sinoć bio u Draženovom domu i navijao za Cibonu. Fer je uzvratiti uslugu.

Šteta je što nema više gledatelja u dvorani - bez obzira što utakmice razigravanja nemaju ne znam kakvu težinu, ipak se na djelu mogu vidjeti najbolji svjetski rukometaši koji se u tekmama bez velikog pritiska često odluče i za atraktivne poteze kakve inače ne možete vidjeti.

Kada sam neki dan pisao o "super sportskom tjednu", zaboravio sam osobno najvažniju stvar - nedjeljni Super Bowl. Ako isti dan moja najdraža momčad - hrvatski rukometaši - postanu svjetski prvaci, a moj najdraži sportaš - Kurt Warner - osvoji Super Bowl - častim. Barem sve one koji će sa mnom gledati Super Bowl, dakle Dodića i Bocku. Kad će ta nedjelja...

28.1.2009. 13:30 Tjedan iz snova

Dakako, iz snova je jedino ako volite sport poput mene. Djevojka mi sigurno nije jednako oduševljena. Naime, ne samo da je u tijeku rukometno ludilo, usput se gura i Cibona, pa evo danas čak i Dinamo...

Znam da niste kliknuli na ovaj blog da bi čitali o Ciboni i Dinamu, samo sam htio objasniti zašto tako sporadični blogovi dok Martina iz Zadra blog(ir)a kao da ne postoji sutra. Kada da pišem blog kada me Bocka tjera na svoj najdraži Dinamo, da gledamo kako Ibanez doslovno pliva protiv bivšeg Videotona, a onda u sutrašnjim novinama vjerojatno vidimo da je igrao super jer je pogodio prečku.

Ali sigurno vas više zanima "Morska vila" nego "Nebo se plavi", pa ajmo na rukomet. Razbili smo Francuze, tri razlike je protiv Francuza - razbijanje. Nisu nam ozbiljno prijetili, i iako imaju rezerve - moraju se bojati, s obzirom da kod nas nije bilo dvojice ključnih, Pere i Ivana. Uostalom, oni su kao odmarali Omeyera, a onaj drugi obrani 19 udaraca. Pa toliko nemre ni Omeyer! I svejedno su izgubili. Igrali su i Karabatić i Abalo i Gigoue i svejedno su izgubili. Nama nisu igrali Pero i Balić - i izgubili su. Zaustavili su nas na 22 gola - i nisu bili ni blizu. Pa sigurno da im nije baš svejedno.

Ono što me najviše veseli je atmosfera koja definitivno napreduje. Ili kako je Červar na presici primijetio - i publika igra sve bolje. Nema sumnje da će Arena ključati protiv Poljske, a uopće ne želim zamisliti kakav nas spektakl čeka u nedjeljnom finalu. Ako Bog da pa do njega dođemo.

I tad, kad po deseti puta zapjevamo Morsku vilu, tad će ovo i službeno postati najbolji sportski tjedan mog života. Btw, karata za polufinalni i finalni dan službeno nema, a da smijem - napisao bih vam ne toliko legalne načine kako doći do njih. No, u svakom slučaju, oni koji baš žele žele doći na finale, što je sigurno događaj koji ćemo svi pamtiti za cijeli život - već će smisliti način.

A kroz ove slobodne dane možda bude i više vremena za blog...

25.1.2009. 17:42

Poluvrijeme prvog ogleda dana, relativno nevažne utakmice između Švedske i Mađarske, dobra je prilika za odrađivanje današnjeg bloga...

Dok kolega Vedran pokušava događanja u prvom poluvremenu prenijeti na svoj ružni MacBook Air, a potom ako bude sreće i wirelessa i vama, ja ću se probati dotaknuti poneke zanimljive teme.

Pršut u press centru - dobar. Ružičaste plesačice, kojih većinu prepoznajem s utakmica Cibone, dobre, premda i malo maloljetne. Mažoretkinje dobre, teško je reći da li i maloljetne. Redarke punoljetne, uglavnom ne i privlačne.

Gabor je baš ružno ime... Puljezević ima popriličnu škembicu... Ni Gyula Gal nije baš "slim"... Da li Šveđani možda govore prvo prezime, pa onda ime? Jer ako nije tako, teško je razumljiva navika spikera da govore Andersson pa onda Kim.

Ako ga neće nitko kupiti od rukometnih klubova, što nije baš izgledno, Nikola Karabatić može raditi i kao prevoditelj jer se u mixed zoni odlično snalazio i s francuskim i hrvatskim i njemačkim novinarima. Na tim jezicima dakako.

Svi novinari osim vaših Sportnetovaca voze se liftom za invalide. Teško je pronaći onaj normalni, mora se proći kroz jedna vrata! Teško je to.

Puni se polako Arena, večeras će opet biti sjajna atmosfera. A bliži se i kraj ogleda Švedske i Mađarske, još uvijek je napeto, pa treba i raditi...

25.1.2009. 00:24

Pitanje iz naslova bilo je uvjerljivo najčešće, a osobno bih dodao i najdosadnije, da ne upotrijebim težu riječ, koje se čulo nakon pobjede Hrvatske nad Mađarskom...

Zar je to zaista najvažnija stvar? Hrvatska se novom, šestom uzastopnom pobjedom primakla na bod od polufinala kojeg može osigurati već u nedjelju protiv Slovačke, a najvažnija stvar na svijetu je - gdje je bila bolja atmosfera, u Splitu ili Zagrebu?

Zar se sve mora "derivirati" na taj dvoboj? Zar ne možemo reći - imamo dvije fantastične dvorane, imali smo fantastično navijanje dolje, imali smo odlično navijanje gore i to je to? Žalosno je da je to top tema nakon još jedne zaista važne pobjede rukometaša, jer se uporno želi razdvajati nešto što je nerazdvojivo - da su Split i Zagreb gradovi jedne zemlje, da u njima obitavaju građani Hrvatske, koji navijaju, vole i obožavaju svoju rukometnu reprezentaciju. O kakvim mi tu pobjedama govorimo, jesu li glasnije navijali Dalmatinci ili Purgeri, što to znači? Zar nismo svi tu radi pobjeda Hrvatske?

Čak niti diplomatični odgovori svih igrača i dužnosnika (a zašto bi se zamjerili bilo kome birajući između dvije sjajne, HRVATSKE, publike) nisu zadovoljili apetite novinara koji su uporno ponavljali - "ma dobro, ali ako baš ipak morate birati, gdje je bilo bolje?"

Uostalom, zar u zagrebačkoj Areni nije bilo Splićana, Slavonaca, Ličana? Zar u Splitu nije bilo niti jednog Istrijana, Međimurca, iseljenika? Tko je to onda pobijedio ako je glasnije bilo u Splitu, Hajduk? Ili je slavio Dinamo ako se koji decibel više čuo u Zagrebu?

Nije li činjenica da su u obje dvorane atmosfere bile sjajne? Zašto onda cijepamo atome i fokusiramo se na priče koje nisu bitne, umjesto na rukomet koji je zaista bitan?

Sad kad sam u dugačkom uvodu odradio filozofsko-naporni dio svoje blog obveze, ukratko o osobnim dojmovima s prvog dana 'terena' - bilo je super. Nosim pozitivne dojmove o organizaciji press centra i uopće uvjetima za rad novinara, o atmosferi koja je bila izvrsna (a ne mogu uopće zamisliti kakva bi bila da nema loših spikera s najgorim tajmingom i osjećajem na svijetu), o uslužnom osoblju, o dvorani, pa čak i o gledanju rukometa šest sati bez obroka, jer, objektivno, ako je nešto i bilo za gricnut, ako radite svoj posao za to nemate vremena. Tekma, izvještaj, izjave, presica, nova tekma. Tko stigne jest - zabušava. Srećom, skupina se danas gotovo riješila, pa si možemo u budućnosti dopustiti i malo zabušavanja.

Šala dakako, pa radim za Sportnet.hr :-)

24.01.2009. 11:24

Kako je mojim kolegama u Splitu, Varaždinu, Osijeku i Poreču proletio prvi krug, tako je meni "puževim koracima" trajao i trajao, dok karavana konačno nije stigla u Zagreb (i Martini u Zadar)...

"Tomo, tvoj je blog najdosadniji"; to je bio otprilike sukus razmišljanja meni bliskih osoba tijekom prošlog tjedna. Ali imao sam dobru ispriku - hej, kod mene još cirkus SP-a nije stigao, o čemu da pišem kada se ništa ne događa?

Od danas više te isprike nemam jer je stigao red i na nas purgere da se pokažemo. Zagrepčanima i sjevernjacima, da pokažu da mogu biti al pari Splitu i južnjacima, kako i oni mogu napraviti briljantnu atmosferu. Rukometašima, da pokažu da im je svejedno gdje će zgaziti protivnike. RTL-u, da pokažu kako će oglas za jogurt zaista pokazivati baš svaki dan. I meni, da pokažem da mogu blogati poput Bennyja, Ivane, Zdelara i Petra. Da se moram kladiti na nešto od navedenog, dvojio bi između rukometaša i jogurta.

Uvod u prvi dan nije bio optimalan, za što sam si uglavnom ja kriv (formatiranje diska nije najpametniji posao uoči drugog kruga jer jednostavno znaš da će nešto krenuti po zlu; uvijek pođe), mada od krivnje ne amnestiram ni kolegu Vedrana (dalje u blogu: Bocka) čiji je prijenosni hard otkazao suradnju nakon što sam već pola dokumenata prebacio na nj (ili kako bi Bocka rekao, moj kompjuter je pokvario njegov hard). S vedrije strane... Nema vedre strane.

Stoga, do odlaska u Arenu, odakle će vas idućih dana izvještavati jaka ekipa u sastavu Bocka-Tomo (mi pišemo) i Sajko-Komarica (oni fotkaju), čekaju me Easy Recovery, strgani disk, izgubljeni fileovi. A onda, Karabatić, Doder, Balić, Duvnjak, borba za salatu, stolove i izjave te - bolji blogovi. Zvuči kao dobar dan, zar ne? A ne zaboravite svoje silne pohvale poslati na [email protected]. Ako ste pak kritičniji, onda se javite na [email protected].

I btw, ako u džepu imate kartu za današnje utakmice i namjeravate u dvoranu ići samo sjediti i gledati, znajte da ću vas vidjeti. I oprati sutra u blogu...

21.1.2009. 17:05

Taman sam ih htio pohvaliti da su premašili moja očekivanja - što, istina, nije bilo teško jer su ona bila prilično niska, ali današnji TV raspored jasno otkriva zašto su se mnogi pribojavali SP-a na RTL-u...

Neću lagati, RTL-ov regularni program smatram dnom dna televizijske ponude, ali nisam htio zbog toga a priori osuđivati njihov mega-projekt Svjetskog rukometnog prvenstva.

Da, bilo je strahova kao i kod svih ljubitelja rukometa. No, ne smatram da treba RTL kriviti što su pošteno dobili prava na prijenos, za to očito krivnju snosi HTV koji je od svih pogrešaka u vođenju svoje politike prema sportu ovdje napravio daleko najtragičniju. Činjenica da ni svi u Hrvatskoj ne mogu gledati domaće SP, da ne govorimo o Hrvatima izvan zemlje, velika je pljuska HTV-u koji se ne srami ubirati relativno veliku pretplatu za takve gafove.

No, usprkos unaprijed negativnom stavu prema rukometu na RTL-u, za do sada odrađeno ipak treba pošteno udijeliti makar prolaznu ocjenu toj televiziji. Da, nedostaju nam iskusniji i poznati glasovi Sušeca, Vele i Ćosića, ponekad smeta Big Brother pristup popratnim događajima, bole ponekad nespretno sročeni glagoli priučenih i novih komentatora, no sveukupno se ipak nije radilo o katastrofi. Koju su, budimo realni, mnogi predviđali i očekivali.

Izbor sukomentatora je kvalitetan, komentatori su korektni, produkcija uglavnom na razini, u čemu je sigurno pomogla njemačka alma mater.

No, današnji raspored primjerice jasno otkriva zbog čega je ljubiteljima rukomet pao mrak na oči kada je RTL dobio prava. Naime, RTL će osim Hrvatske emitirati samo utakmicu Švedska - Kuvajt (koja je zaista potpuno nezanimljiva), iako se diljem Hrvatske igraju puno zanimljiviji ogledi, primjerice makedonsko-njemački okršaj u Varaždinu. Zašto?

Da bi gledatelji mogli po 12. puta pogledati reprizu reprize reprize reprize Dadilje. S time da ako gledate Kalifornikaciju (koju toplo preporučam) više ne možete Dadilju gledati čiste savjesti da se ne osjećate kao pedofil.

I upravo zbog toga nismo htjeli (pod 'mi' mislim na sve koji vole sport) da ovo SP bude na RTL-u. Jer koliko god uložio u produkciju, koliko god se spremao da odradi ovo SP na zadovoljavajućoj razini, RTL ne može pobjeći od svoje programske politike koja je većini gledatelja - uvreda inteligenciji. Ali je ipak razumljiva, jer više ljudi će gledati Exkluziv nego što bi gledalo Njemačka - Makedonija. Što isto puno govori.

Makar su obećali tri utakmice dnevno svaki dan, RTL je očito brzo odustao od te strategije i zato u imenik mora dobiti jednu veliku jedinicu iz zalaganja.

20.01.2009. 00:05

Gledajući kako Splićani srčano prate reprezentaciju i u unaprijed riješenim susretima protiv Kube i Kuvajta, moram se zapitati hoće li Zagreb znati odgovoriti izazovu domaćinstva hrvatskoj reprezentaciji...

Generalna proba protiv Rusije bila je sve samo ne uspjeh, u Gavelli i Kerempuhu je valjda žešća atmosfera nego je bila na otvaranju Arene. Dakako, drugi krug SP-a bit će puno značajnija pozornica nego prijateljska utakmica, no Zagrepčani će zaista morati ostaviti u dvorani puno više nego što to u posljednje vrijeme imaju običaj.

Karte su rasprodane već neko vrijeme, što je dobar znak, upitno je tek jesu li sada u džepovima nekih mogu proći kao navijači ili kod onih koji će u Arenu samo da budu viđeni na "must-see-eventu 2009.".

Valjda ima nekog "dišpeta" u Purgera, pa da se ne osramote pred cijelom nacijom nekom kazališnom atmosferom. Uostalom, ne moraju navijati zbog Splita i ostatka države, već zbog - rukometaša. Toliko su nas puta razveseliti, a kako trenutno igraju, čini se da će im pomoć s tribina zaista trebati. Stoga - Zagreb, pojavi se!

17. siječnja, 13:05

Da sinoć nije bilo Pere Metličića, moji planovi za idući tjedan ozbiljno bi se nakrivili. Naime, da nam je "Kim Team" oduzeo bodove na startu natjecanja, s onakvom igrom namučili bismo se sa Švedskom i Španjolskom, a onda bi i nastup u Zagrebu, u koji smo svi bili uvjereni, došao pod znak pitanja...

A to bi jasno bila katastrofa. Za cijelo SP, za Hrvatsku, i za mene osobno. No, srećom, ukazao se kapetan kada smo ga najviše trebali, premda je i s ta dva boda ostao zabrinjavajući pogled u očima igrača i navijača koji govori 'hm, možda ipak neće ići sve tako lagano samo zato jer smo kod kuće'. Izgleda da neće.

Dok većina Sportnetovih blogera dijeli informacije s terena, Zadranki Martini i meni preostalo je pisati kako se grad priprema za svoju rolu u SP-u... E pa Zagreb jednostavno živi kao i inače. Hoteli navodno primaju rezervacije više od uobičajenog (ne bih znao), kafići ne pripremaju puno veće količine pive nego inače (informacija iz prve ruke), na trgu će se valjda nešto zbivati (nagađanje), karata više nema (čini mi se da sam pročitao). Sve u svemu, trenutno nemam ekskluzivnih informacija za podijeliti.

Veselim se početku natjecanja u Zagrebu, ne i borbi za stolove na press tribini. Veselim se nastupima Hrvatske, ne i igri kakvu smo sinoć prikazali. Veselim se navijačima, ne i onoj atmosferi s otvaranja Arene. No, bitno da smo mi sredili Korejce, inače bi prije svih očekivanja hrvatski put prema medalji postao iznimno trnovit...

29.12.2008. 9:00

Rukometno SP u Zagreb neće doći još barem neko vrijeme, ali pred vama je već prvi blog-izvještaj iz glavnoga grada. Volio bih reći da je razlog tomu moja nevjerojatna želja da pišem o zagrebačkim pripremama za SP, ali zapravo sam pod prisilom dizajnera Marina, poznatijeg kao Deda, koji ma mailom obavijestio, citiram, 'pa ne mogu sličice blogova na podcjelini voditi nikud'. So there you go...

Da nema vijesti vezanih za Arenu, teško bi čovjek znao da se u Zagrebu za mjesec dana održava najveće sportsko natjecanje u Hrvatskoj od samostalnosti. Jumbo plakati pozivaju na idući Umag ili Zagreb Indoors (ili da date glas HDZ-u ako odete malo dalje iz samog grada; no dobro, idemo dalje), dok rukometno SP gradski oci i organizatori skrivaju kao da je korupcija ili kriminalac.

Ipak, možda to nije ni loša strategija jer rukometaši ionako prodaju sami svoj proizvod, ne treba im oglašivačka industrija. Karte, naime, idu prilično dobro, usprkos navodnoj recesiji (teško ju je ozbiljno shvatiti pored tolikih ljudi u šoping centrima s vrećicama iz Zare i L'Occitanea), a i relativno visokim cijenama karata.

Zagreb će ugostiti drugi dio natjecanja, ako Bog da i hrvatsku reprezentaciju, ali rano je sada nagađati koje će sve nacije ovdje doći i uopće - kakva će atmosfera u Zagrebu biti. Hoće li grad zaista živjeti rukomet, hoćemo li po trgu, Ilici, Tomislavcu viđati navijačke skupine, hoće li sve to izgledati kao Berlin 2006. ili Beč 2008. - nemam pojma. Rekao bih da - ne. Ali nadam se da se varam, znalo se dogoditi.

Nadam se da će mi vjerni čitatelji Packi oprostiti na drugačijem pristupu u ovim blogovima i da će shvatiti njegovu poantu. Ovdje ćemo SP prenijeti kroz oči navijača, kroz oči Zagrepčana (Splićana, Porečana, Osječana, Varaždinaca, Zadrana...), a pozivamo sve vas da odmah komentirate - što god želite. A da donekle ima veze s rukometom. Sa sportom. S gradovima. S dizajnom blogova. Ma s bilo čim...