Ima li prvenstva u Zadru?

U gradu košarke rukomet ne zauzima primat među sportovima. Možda je među prvih pet, no pri samom vrhu sigurno nije. Klub nam igra u drugoj ligi, u Mocirama, premda su mi 'ispred kuće' ni ne pamtim koliko dugo nisam bila (ne računa se što sam neki dan slučajno zalutala i vidjela dečke kako treniraju... nešto), a dvorana je zadnji put bila popunjena valjda kad je u Kupu gostovao Zagreb predvođen Lackovićem, znači prije nekih četiri ili pet godina (zar je već toliko prošlo?).

Nema čak ni zavrzlama hoće li dvorana u kojoj će se prvenstvo održati biti gotova do zadanih rokova, i ako se završi, hoće li dobiti uporabnu dozvolu kao što je slučaj za zagrebačkom Arenom, a Grad se s rukometnim savezom uspio dogovoriti oko cijene cateringa i ostalih "sitnica", pa se čak ni tu ne vuku repovi.

Zapravo, čini se da u Zadru, bar što se rukometa tiče, sve funkcionira besprijekorno. Možda i zato nikome, ali baš nikome, rukomet ovog trena nije na pameti. Mojim sugrađanima je trenutno važnije da Aco više nije trener KK Zadar, a vjerojatno ih "muči" i tko će ga naslijediti jer Cibona dolazi u goste već u prvim danima Nove godine. Pa nećemo se valjda osramotiti na domaćem terenu!

Kad smo već kod Nove godine, to je vjerojatno još jedan razlog zašto ljudi ne mare previše za rukomet. Treba odabrati najbolje mjesto za izlazak, naći prigodne krpice za "najluđu večer u godini" i sve što ide uz to. A moja malenkost... meni je od rukometa trenutno važniji odlazak na skijaške letove u Kulm par dana prije početka prvenstva, pa mi sva euforija otpada na to. Tako to ide, rekli su mi da treba odrediti prioritete u životu.

I da privedem kraju svoj prvi blogerski tekst u životu. Rukometno prvenstvo počinje za nekih tri tjedna, a kako stara dalmatinska kaže "vrag odnija prišu", tako i mi Zadrani čekamo zadnji tren da se pokrenemo i da nas uhvati rukometna ludnica. A uhvatit će nas sigurno, bez brige. Ne treba nama puno...