Kako mi se zgadio rukomet...

U Osijeku više ni traga ni glasa Svjetskom prvenstvu. Dobro, ako ćemo iskreno, osim smiješnih drvenih kućica na trgu i zastava na kafićima, ostalih tragova nije ni bilo. Ako ništa drugo sad konačno mogu u miru gledat prijenose na TV-u, iako ovo što radi "radio televizija luksemburg" je dno dna. Baš sam se nadao da će se "Švabe" potrudit i dovuć hrpu novotarija kako bi zadivili prosječnog Hrvata, kad ono, Bože me sačuvaj! Srećom, tu je DSF pa čovjek može u miru pogledat pokoju utakmicu.

Ništa bolja od RTL-a ne čini mi se i sama atmosfera u i oko dvorana. Je, 16 000 ljudi, svaka čast, možda to uživo djeluje puno bolje, al ovako preko malih ekrana meni sve to nekako izgleda toliko umjetno i "amerikanizirano" (šta god ta riječ značila)...Još kad se u to uklopi onaj lik iz nekadašnje Malavizije, inače službeni spiker u Areni, koji se uporno pokušava stavit u prvi plan, dojam je potpun.

Ne znam dal zbog svega nabrojanog, al ova rukometna euforija mi već lagano ide na živce. Ne lagano, već poprilično. Da se razumijemo, svaka čast dečkima na terenu, oni su priča za sebe i njima naklon do poda. Al' ova poplava raznih mediokriteta oko njih, ljudi kojima je vrhunac znanja o rukometu spoznaja da se rukomet igra rukama, e od tog' mi je stvarno mučno!

Di god se okreneš, od klinaca u vrtiću, bakica na placu, do lokalne zvijezde u usponu svi imaju istu priču "e kak smo zgazili Španjolce", "e najjači smo", "ludi smo", "predobri smo" e ovo, e ono...I da, zanimljivo, odjednom je svima najbolja pjesma Morska vila i svi su trenirali rukomet ko klinci...Muka mi je od toga i jedva čekam da završi svo to medijsko silovanje i da se onih par 1000 fanatika vrate oronulim tribinama i dobrom starom negledljivom HNL-u...

23.1 U koga ili što vjeruje Onesta?

Ako ste mislili da me salata u press centru dotukla, e pa nije! Priznajem, malo me ubio ovaj ritam Svjetskog prvenstva, pa mi je blog ovih dana bio "zadnja rupa na svirali". Al eto, gotov je i ovaj osječki dio SP-a, pa ću konačno moć u miru pogledat koju utakmicu, a i napisat koju "pametnu"...

Kao i uvijek, sve što je lijepo kratko traje, pa tako i ovaj osječki dio natjecanja. Što reći? U svakom slučaju bilo je neobično u Osijeku gledati "velike dečke" kako igraju Svjetsko prvenstvo. Stvarno čudan osjećaj, posebno za mene, koji sam na nekoj dvoranskoj utakmici u Osijeku zadnji put bio još dok su Vladimir Krstić i Damir Voloder bili glavne face u gradu.

Ono što mogu reć nakon prvog praćenja nekog velikog sportskog događaja iz prve ruke je to da su me rukometaši ugodno iznenadili. Posebno "zvijezde" poput Karabatića, Omeyera, Puljezevića i drugih, koji su stvarno super super normalni ljudi. Uopće im nije problem slikati se, dati izjavu, a posebno me oduševio Karabatić kojeg je nakon svake utakmice i ulaska u autobus čekala hrpa klinaca tražeći autogram i sliku, što je Nikola sa smješkoom na licu odradio.

Za razliku od francuskih igrača, totalno su drugačiji dojam na mene ostavili francuski novinari. Sjećate se onog "uglađenog gospodina", koji se čudio "novinaru" iz Mađarske par postova ranije? E taj "uglađeni gospodin" je bio sve samo ne uglađen na utakmicama Francuske. Ne samo on, većina Francuza se ponašala poput razmaženih derišta, dobijajući kolektivni živčani slom ukoliko bi im netko tijekom utakmice na sekundu zaklonio pogled.

I onda mi još kao šećer na kraju Onesta na pressici na pitanje "tko je za njega ostavio bolji dojam, Rumunjska ili Slovačka", ispali "Ne vjerujem u Boga". A je, što ćemu kad ima Karabatića...

19.1. "Do you think he's a journalist?"

Jučerašnji dan u Osijeku protekao je u apsolutnom znaku Mađara. Pa da prozborim riječ dvije o tom čudnom, ali meni nadasve simpatičnom narodu...

Ne znam pravi razlog, al ti Mađari su mi uvijek bili simpatičan narod. Mađarice posebno. Iako sam, kao i većina Slavonaca, dobar dio djetinjstva proveo čekajući u kilometarskim redovima na granici u Donjem Miholjcu, Mađarska mi je ostala u lijepoj uspomeni. Uvijek me fasciniralo odakle ti "čudni ljudi, čudnog imena" među svim ovim (jugo)slavenima. Kako ne nazvat čudnim narod koji stavlja šećer u salatu i ima najveću stopu samoubojstava. U biti, kad malo bolje razmislim mislim da je glavni razlog zašto su mi dragi - ne razumijem ih kad pričaju!

Iako su prosječnom Hrvatu, Mađarska i sport (čitaj nogomet) dva svijeta, Mađari su iznimno sportska nacija. Negdje sam čak pročitao podatak da su prema broju osvojenih medalja po glavi stanovnika na velikim natjecanjiima prvi u svijetu! Ne znam jel to baš točno, no rukomet im je definitivno u krvi. Bilo je to itekako vidljivo jučer u Gradskom vrtu, koji je stvarno bio Eszék (šta im dođe ova kvačica na e, ne bi znao).

A osim na tribinama obojenim u mađarske boje, vatreno je bilo i u novinarskom sektoru. Red ispod mene sjedio je ili bolje reći stajao je, mađarski "novinar". Šal oko ramena "Hayra Magyarorzag", lice obojeno u mađarsku zastavu i naravno, par promila u krvi. Naravno, našem podneblju potpuno normalna pojava, ali uglađeni francuski kolega do mene bio je, malo je reć, iznenađen tom pojavom. "Do you think he's a journalist?", pitao se Francuz. Jadan, bit će da nikad nije slušao prijenose Bože Sušeca i Milojka Pantića...

18.1. Čuvaj se zagrebačke kuhinje...

Napokon smo dočekali i to - Svjetsko prvenstvo u Osijeku. I to ne ribolovno, rukometno! Prvi dan je iza nas, pa evo i nekoliko početnih dojmova...

Hodajući jučer pješke do dvorane pao mi je na pamet film "Gorile u magli". Naime, od naselja Sjenjak pa do dvorane izbrojao sam čak tri reklame-putokaza u kojem je smjeru Gradski vrt, a budući da je Osijek prekrila magla samu dvoranu nisam vidio dok nisam došao nekih 100 metara od nje. Tako da ne znam kako su se snalazili gosti, kojih je sudeći po utakmicama bilo više nego Osječana. Bit će da nas "onaj gore" stvarno voli pa nam je poslao maglu i snijeg da prikriju sve samo ne reprezentativan okoliš dvorane (blato, kokošinjci, potleušice...)

Da ne ispadne da samo znam kritizirat, moram pohvalit odličnu organizaciju u samoj dvorani. Sve ide kao po špagi i morao bi bit stvarno zločest, a naravno da nisam, da nađem neku zamjerku. Jedina zamjerka ide na račun hrane, no to je već drugi par rukava. Naime, prema ugovoru koji je grad potpisao sa Savezom, catering mora biti iz Zagreba?! Umjesto da ponudimo kulen, kobasice, čvarke, sarmu i ostale slavonske specijalite, ma bilo šta u mesnatom obliku, ovdje sve vrvi od salata. U stvari nisam ni znao da postoji toliko vrsta salate. Salata s tunjevinom, salata s kukuruzom, salata s nečim zelenim, salata s nečim itd...Uglavnom, mesu ni traga ni glasa. Da je Bog htio da pasem travu, bio bih krava...

16.1. Promidžba nula bodova

Iako nas još sati dijele od početka Svjetskog rukometnog prvenstva, ako je suditi prema osječkim ulicama Francuska, Mađarska, Slovačka, Rumunjska, Argentina i Australija u borbu za bodove kreću negdje drugdje...

Da mi je netko prije par godina rekao da će Osijek biti domaćin Svjetskog prvenstva u hm...ma bilo čemu, rekao bi mu da je lud. Lažem, ako se ne varam Osijek je prije par godina bio domaćin Svjetskog prvenstva u ribolovu (nisam znao da i to postoji, al dobro). Naravno, Karabatić, Gille, Dinart, Omeyer, Nagy, Puljezević ipak su malo poznatije face od momaka s pivskim stomacima koji cijele dane provode naslonjeni u stolici čekajući da nešto zagrize.

Ako je suditi prema tome kako Osijek diše ovih dana, čini se da su uvijek letargični Osječani ipak pomalo zagrizli za ovo Svjetsko prvenstvo. Kažu da karata gotovo više i nema i da dečkima iz Australije, Argentine, Francuske, Rumunjske, Slovačke, a pogotovo Mađarske, podrške neće nedostajati.

Ipak, moram nešto primjetiti. U vrijeme kad sam pisao prvi blog bilo je nešto više od dva tjedna do početka Svjetskog prvenstva i mislio sam, pa ok, rano je još za promidžbu, jumbo plakate i slične stvari. No, manje od 24 sata prije početka Svjetskog prvenstva slika je, nažalost, identična. Da priče o potpunom izostanku bilo kakve promidžbe nisu samo priče već tužna istina uvjerio sam se prilikom današnjeg obilaska grada. S jumbo plakata smiješi se sve i svašta, ali rukometašima i rukometu ni traga ni glasa.

Po dobrom starom hrvatskom običaju svi peru ruke od odgovornosti, Grad i Turistička zajednica prebacuju lopticu na Hrvatski rukometni savez, ovi je vraćaju nazad i tako unedogled. Kažu da je u Osijeku i okolici nekad bilo Panonsko more. S ovakvim odnosom prema turizmu, baš se čudim što je iščezlo...

29.12. "Ovakvog nečeg nema ni u Zanzibaru"

Sad će mi naš dragi fotograf Klokan opet prigovoriti da sam "tipični Osječanin" i da "samo nešto pljujem i kritiziram", ali ne mogu si pomoći da nađem par zamjerki osječkoj dvorani za SP...

Mislim OK, sve pet, mogli smo ostati i bez dvorane, ali kad je već gradite, napravite neku kakvu grad od 100.000 ljudi zaslužuje. No, izgleda da je to osječki trademark, stara dvorana Zrinjevac ima stupove u pola gledališta ili, kako je Mirko Novosel jednom prigodom rekao: "Ovakvog nečeg nema ni u Zanzibaru".

Tako, primjerice, kad se igra rukomet ili mali nogomet - ne vidite golove. Pa da, koga zanimaju golovi u rukometu, je li tako? Nova dvorana je, dakako, puno bolja, s puno korisnih sadržaja, ali moram se požaliti na očajno loša mjesta za novinare gdje stolice nisu najsigurnije mjesto za sjediti.

No, činjenica je da dvorana ima puno dobrih strana i da je za Osijek jedan veliki dobitak.

Iako nismo dobili naj naj dvoranu, dobili smo odličnu grupu. Atraktivni Francuzi (rukometno atraktivni, da se razumijemo), bit će najveći magnet za publiku, no mene više veseli dolazak Mađara, Slovaka, Rumunja, a valjda će s njima i pokoja Mađarica, Slovakinja...

A da ne ispadne da su Osječani samo negativno nastrojeni, treba pohvaliti gradske oce koji su se napokon dosjetili nečega pametnog, pa će u Tvrđi svaki kafić biti prilagođen jednoj zemlji sudioniku. E, još da je Srbija u našoj grupi, glazbena prilagodba ne bi bila ni potrebna...