Blog: "Streljanje" zastava u Zadru

Pošto sam dosad na SP-u vidio samo ono što je bilo u Splitu, prvi dan ostatka života mog svjetskoprvenstvenog bloga posvećujem genijalcu koji je naredio skidanje zastava 24 zemlje sudionice s Narodnog trga u Zadru. Takva budalaština vjerojatno na pamet može pasti samo političaru.

Ukloniti 24 zastave zbog toga da bi se nekakva politička kasta dodvorila nekakvoj grupici glasača na skorašnjim (vidi vraga!) izborima? Rani je siječanj, ali ovo je već sad strašan pretendent na titulu idiotizma godine.

Komu pametnome uopće smije smetati zastava jedne države koja je u Hrvatsku došla igrati rukomet? Je li srbijansku zastavu usred Zadra netko podignuo kako bi označio da je Zadar srpski, provocirao nekoga ili njome slao neke druge poruke osim one jedne i jedine - da je Srbija došla u Hrvatsku igrati rukomet? I da ima pravo na sve ono što imaju preostale 23 reprezentacije, uključujući i viorenje svoje zastave.

Je li tomu tko je naredio skidanje sve 24 zastave s jarbola zbog jedne koja im se ne sviđa, jasno da je tim činom s jarbola skinuo i hrvatski barjak? I ponosna nacionalna obilježja još 22 druge zemlje koje smo tako srdačno i ljubazno dočekali i prihvatili diljem Lijepe naše.

Je li mu jasno koliku je ljagu tim činom bacio na grad Zadar, na državu Hrvatsku i sav trud koji svi zajedno ulažemo kako bismo se prikazali vrhunskim domaćinom? Koliko je materijala dao brojnim tabloidima i novinarskim lešinarima koji će tu stvar razvlačiti danima po medijima, a od Zadra i Zadrana stvoriti sliku neciviliziranih divljaka ispunjenih mržnjom?

Ni od jednog Zadranina danas nisam čuo da je podržao tu odluku njihovih gradskih otaca. Svi komentiraju da je to potpuno nepotreban čin, koji će proizvesti upravo suprotan učinak. Zar ima itko pametan u ovoj državi tko će sporiti da su Hrvati ginuli zbog srpske agresije? Zar itko želi umanjiti patnje koje su Zadar i njegovo zaleđe proživljavali u Domovinskom ratu? Ali za sve postoji i mjesto i vrijeme. Svjetsko rukometno prvenstvo nije ni jedno ni drugo.

Komu su se onda uvlačili u stražnjicu zadarski gradski oci? I zar im je važnije nekoliko glasova na predstojećim lokalnim izborima, od okaljanog ugleda jednog prekrasnog mediteranskog grada?

Je, naravno da je, pitanje je bilo retoričko.

Četvrtak, 22. siječnja 2009.

Već mi neko vrijeme nije jasno zašto se na većinu naših velikih košarkaških "zabava" angažiraju slovenske "Zmajčice". Dobro, za dio plesnih skupina koje prate naše košarkaške klubove osjećate se pedofilično ako podignete glavu od stola prilikom nekog tajmauta. Dajte voditelji, ne šaljite djevojčice da se prodaju za žene, neugodno nam je svima.

Međutim, Spalatine, Splitersice ili kakvo već (ja ih ne razlikujem), svojim su plesnim umijećem dokazale da se uistinu i u ovoj situaciji može kupovati hrvatsko. Em dobro plešu, em dobro izgledaju, em su dobro obučene, em te nije sram priznati da se veseliš svakoj novoj minuti odmora.

Da nije riječ samo o nekoj muškom šovinizmu i da nisu ove zgodne i rasplesane Splićanke zapale za oko samo meni, fotografu Brunu koji pošalje više plesnih nego rukometnih slika ili našem multimedijskom guruu Marinu koji se tobože zbog toga ljuti, a potajno se po Sisku hvali kako fine slike imamo na Sportnetu, svjedoči i činjenica da su se rasplesane i napokon punoljetne hrvatske "Zmajčice" svidjele i kolegici Ivi iz Vjesnika, s kojom imam zadovoljstvo dijeliti radni stol u Spaladium Areni. Kad cura curu pohvali bez fige u džepu, to nešto znači.

Da me ne biste krivo shvatili - ništa kontra zgodnih slovenskih "Zmajčica"! Slovenke su u Hrvatskoj uvijek dobro prolazile, posebno u priobalnim područjima gdje godinama i desetljećima našim tobože sramežljivim curetcima pokazuju što je Europa. Slovenke, Njemice i Šveđanke - to je "A-liga" kojoj se raduje svako primorsko mjesto kad termometar prijeđe +30.

Zapravo mi je i žao što umjesto nesposobnih i arogantnih političara na obje strane, ove naše međusobne razmirice ne rješavaju Dalmatinci i Slovenke bilo ljeti kod nas, bilo zimi kod njih. Prisežem da bi se svi naši međusobni problemi riješili u jedan dan, možda i noć. I svi bi bili zadovolj(e)ni. Časna riječ savudrijsko-piranska!

Srijeda, 21. siječnja 2009.

Nekoliko "nedržavnih" zastava uzburkalo je malo atmosferu na Svjetskom prvenstvu. Pretjerano i nepotrebno, posebno glede Hrvata iz BiH koji su u Splitu izvjesili nekoliko svojih zastava, koje su na opće čuđenje - uklonjene. Zar je to organizatorima zaista trebalo i koga su službene zastave Hrvata iz BiH uopće uvrijedile?

E, kad im nisu dali u prva tri kola, danas je Spaladium Arena "okupana" zastavama Hrvata iz BiH. Ovo pišem neposredno po završetku prvog susreta srijede između Kube i Južne Koreje, pa dok se organizator (ili tko već) ne sjeti krenuti u novu "raciju" - zabilježimo za vječnost (ako treba i za prkos) zastave iz Bijače, Mostara, Međugorja, Ljubuškog, Livna, Čitluka, Tomislavgrada, Stoca, Busovače, Bugojna, Zenice, Širokog Brijega... A da ne ispadne da favoriziramo samo Hrvate iz BiH, tu su i zastave iz Dugog Rata, Zadra, Makarske, Sinja, Imotskog, Osijeka, Raba, Ploča, Trilja, Dubrovnika, Kotora, Tivta, Karlovca, Drinovaca, Omišlja, Podgore... i Splita, naravno.

Neka zastava, neka nama Hrvata i u BiH, dobrodošli i dalje pa makar morali pokupovati i državne zastave "matice". Ali neću vam prešutjeti ni onu bezobraznu kovanicu o "životinjskom carstvu" koja se pojavila u nekim hrvatskim medijima u BiH. Nije im to trebalo.

Ponedjeljak, 19. siječnja 2009.

Čitao sam već negdje kako je pojam sportskog novinara za većinu Hrvata odeblji i neugledni lik sklon alkoholnim napitcima, pečenoj masnoj janjetini i nategnutom predočavanju činjenica. Dobro, nećemo se lagati, znam ih i ja nekoliko takvih (ne samo novinara, no ajde...), no kad biste zavirili u press-centar Spaladium Arene gadno biste se iznenadili.

Jučer se recimo u pauzi između dvije rukometne utakmice ispred reklamne plazme u press-centru skupilo društvo koje malo više voli košarkašku od rukometne lopte (i nije nas to sram priznati!). Gledali smo TV prijenos Zadra i Partizana, a ispred nas na stolu - štrukle i čokoladno mlijeko.

Da, dobro ste pročitali, štrukle u Splitu i čokoladno mlijeko u novinarskoj ruci. Štrukle su proizvod ideje o zagrebačkom "kejteringu" u svim gradovima Lijepe naše i odmah ću izvijestiti - bile su hit. ST-ZG animozitet nestao je istog trenutka kad su se blažene face razvile u osmijeh i podignule palac u zrak.

Splićani su udarili po štruklama, Zagrepčani po pršutu i siru. A Šveđani i Španjolci su na svojim tanjurima radili koktel radnog naziva "prštrukle". Samo je jedna Šveđanka glumila finoću tražeći nekakvo zelenilo ili ribu. Daj ženo, pojedi dvije fete pršuta i štruklu, zalij politrenkom čokoladnog i vratit će ti se boja u izmučeno bljedoliko lice.

Ne kaže moj prijatelj bezveze da je najbolje povrće kapulica na tanjuru punom janjetine, a najukusnija riba ona kad prase upadne u more. A čovjek uopće nije novinar.

Nedjelja, 18. siječnja 2009.

Polako, ali sigurno, počeli su u Split pristizati i navijači drugih reprezentacija osim hrvatske. Prvog dana najviše smo ih vidjeli u švedskim dresovima - nekih desetak sklapanjem Ikeinih polica i Volvovih auto-dijelova izmučenih bljedolikih sjevernjaka. Tu i tamo ima i poneki Španjolac, a Kuvajćane i Kubance očekivano simpatiziraju svi domaći.

Međutim, priča dana je desetak Hercegovaca koji su s kubanskim majicama, kapama i zastavom navijali za Castrove podanike tijekom utakmice sa Šveđanima. Poslije utakmice saznali smo da su došli iz Ljubuškog, da su zaljubljeni u Kubu i da "Hercegovina i Kuba imaju puno dodirnih točaka".

Meni je prvo pao na pamet duhan, ali možda i Ljubušaci imaju nekog svog Castra. Hoće li poduzetni i okretni Hercegovci uspjeti Kubancima prodati duhan? Kad već kažu da bi i Arapima uspjeli prodati vreću pijeska, zašto ne bi i Kubancima kesicu hercegovačke škije?

Ljubušaci znaju što je rukomet. Njihov je Izviđač godinama jedan od najboljih klubova u BiH, pa bi se ovaj njihov kubanski izlet u Split mogao protumačiti i kao skauting. Prvi koga bi voljeli vidjeti u dresu Izviđača je izvjesni vratar Misael Iglesias, koji je na brzinu postao pravi idol desetorke hercegovačkih Kubanaca. "Iglesias je moj idoooool, on pije alkohoooool..."

Petak, 16. siječnja 2009.

Kad negdje čujete kako je Split "najsportskiji grad na svitu", vjerojatno odmah pomislite na medalje, reprezentativce, šampione i sportske arene. No, splitska zaluđenost sportom zapravo izlazi daleko izvan granica sportskih borilišta.

"Od Igara do Igara", tako bi se mogao sažeti plan "rekonstrukcije" Splita u 20. stoljeću. Grada koji je fotogeničan poput Cindy Crawford, ali kao i svaka druga manekenka - svoj "celulit" jako dobro skriva od klikova fotoaparata.

Taj splitski "celulit" ovih je dana baš fino ispeglan. Grad diše i živi u duhu rukometa, zastave sudionika vijore se s jarbola diljem grada. Ulice su uređene, cvijeće zasađeno gotovo na svakom metru u kojeg se moglo ubaciti poneku finu biljčicu.

Iako priznajem da je Split danas i bez rukometnog Svjetskog prvenstva daleko uređeniji, održavaniji i uredniji grad nego što je bio prije pet godina, za građane Splita nema ništa bolje nego kad grad dobije organizaciju nekog većeg sportskog natjecanja. Doduše, ne mora biti samo sportski, tijekom 90-ih je najveću pozitivnu rekonstrukciju grad doživio prilikom posjete nezaboravnog Pape Ivana Pavla II, ali sport je ipak najlakši način da u Splitu zapušu neki novi vjetrovi.

Lijepo je zaista ovih dana biti u Splitu. Posebno s obzirom da je zimsko sunce popelo temperaturu na nekih 15-ak stupnjeva razlike u odnosu na sjever zemlje i ostatak Europe. Strah me malo da Šveđani ne bi svoju aristokratsku kožnu bjelinu ispržili nenaviknuti na ugodno splitsko "zimsko ljeto".

Utorak, 30. prosinca 2008.

Priznajem, nisam baš neki ljubitelj blogova. Iz stotinu pokušaja naiđeš na možda dva ili tri vrijedna nekakve pažnje. Ali, urednički kolegij je odlučio - idemo u korak s vremenom. Stoga - živijo blog!

Split i rukomet? Hm. Za sve vas koji niste toliko sretni da živite u najljepšem, najsportskijem, najblablabla gradu na svijetu, dozvolite da vas ukratko upoznam sa situacijom. U gradu Splitu sportska hijerarhija je sljedeća: 1) Hajduk, 2) Hajduk, 3) Hajduk, 4) Hajduk, 5) Hajduk, 6) Hajduk, 7... 63) Hajduk, 64) Hajduk, 65) mali nogomet, 66) košarka, 67) vaterpolo/plivanje/veslanje/jedrenje, 68) Hajduk, 69) tenis, 70) sve ostalo.

I sad mi objasnite kako se u takvom odnosu snaga može roditi jedan Ivano Balić? Ili Pero Metličić? Ili Blanka Vlašić. To malo tko razumije. Split je imao Olimpijce i u bobu. Što doduše i nije toliko čudno za sve koji poznaju splitski karet na balinjere. Vi koji ne poznajete - guglajte.

Ali ipak nema dvojbi hoće li novi ponos Splita, prekrasna Spaladium Arena, biti ispunjena do posljednjeg mjesta kad krene rukomet. Naravno, onaj hrvatski. Drugi baš i neće puno uzbuditi splitsku svakodnevnicu. Split voli sport. Makar bi se na klupu za pričuve Spaladium Arene mogli poredati svi Splićani koji su triput u životu bili na rukometnoj utakmici.

Spaladium Arena posebna je priča. Bio sam na otvaranju 27. prosinca i otvorenih sam usta gledao to čudo. Dva dana su mi trebala da sredim dojmove, da prihvatim da je TO tu, da nisam negdje daleko od kuće. Da je dolje u Lori, par stotina metara od Poljuda. Samo preko ograde vojarne u kojoj sam služio Domovini i gunđao kako je neiskorišten i zapušten taj dio Splita.

Dok su se orile operne arije i Božićne melodije s koncerta kojim je otvorena Arena, moram priznati da me uhvatilo malo sjete oko srca. Ozvučenje je super, fantastičan tenor Tomislava Mužeka ispunio je svaki centimetar Arene, a veliki NBA-semafor na sredini omogućavao vam je da s tribina brojite dlake u kosi Olivera Dragojevića.

Ali hoće li tu i nakon rukometa biti one prave i mojim ušima najdraže muzike? Glazbe udaranja lopte o pod, milozvuka paranja mrežice sa svih pozicija, mirisa natjecanja i okusa pravog sportskog spektakla. Ne jednom ili dvaput godišnje na nekoj sportskoj reviji, nego iz tjedna u tjedan, iz vikenda u vikend, iz kola u kolo.

Ali ajmo o tome kasnije. Za depresiju uvijek ima vremena. Ljubav za jednu noć (dobro, za tri dana) između Splita i rukometa gradu će ostaviti prekrasno i napredno dijete, koje će valjda imati dobre udomitelje.