Osam vila čekaju devetu

Osam pobjeda je iza nas. Osam crtica napisanih na papiru, osam protivnika koji su morali potpisati predaju. Preostale su nam još dvije "recke", dva sata "rata" za penjanje na postolje.

Poljaci su opasni, dozlaboga opasni. Nabijeni su samopouzdanjem i pozitivnom energijom, koja je izniknula na čudesnoj preobrazbi od raštimanosti u Varaždinu do simfonije u Zadru. U Višnjik su donijeli nula bodova, a danas nam prijete senzacijom. Prijete da će nas ušutkati pred 15.000 naših navijača. I milijunima onih diljem svijeta koji od Hrvatske očekuju zlato. Ili u najmanju ruku - finale.

Da, Poljaci su opasni, visoki, raspucani. Ali nikako nisu favoriti. Ne bi to bili ni da igramo u Reykaviku, Lagosu ili Vladivostoku. Pa čak ni da igramo u Varšavi. Kako onda strahovati od njih pred 15.000 napetih glasnica i 30.000 vrućih dlanova usred Hrvatske?

Ali oprez je itekako nužan. Posebno zbog načina na koji su Poljaci stigli u polufinale. Ona završnica protiv Norvežana i pogodak sa svoje polovice pet sekundi prije kraja, koji su stavili točku na i lijepe poljske priče u Višnjiku, podsjetili su nas na nešto što se događalo prolog ljeta. Na nekakve Turke koji su padali, dizali se, provlačili na krilima sreće i upornosti, krčili put u besmrtnost.

Barem na trenutak bljesnuo nam je pred očima onaj nesretni 20. lipanj u Beču. Okršaj u kojemu smo imali gotovo sve parametre na našoj strani: kvalitetu, samopouzdanje, snagu, navijače. Samo jedna stvar nije bila na našoj strani. Sreća. Turcima je to bilo dovoljno.

Červarovi "ratnici" često nisu imali sreće u ovih sedam godina koliko haraju svjetskim rukometnim natjecanjima. Toliko puta morali su pobjeđivati i protivnike i suce i ozljede i publiku. I sebe same. Ovo je njihovo vrijeme, ovo mora biti njihovo prvenstvo. Poljacima jednostavno ne smijemo dozvoliti da budu sretni. Ili neka budu sretni s broncom oko vrata. Zaslužili su je.

Visoki su, snažni su, odlični su šuteri, imaju sjajna krila. O komu pričamo, o Poljacima ili Hrvatima? Večeras od 20:30 vrijeme će u Hrvatskoj stati. I s nestrpljenjem čekati novu Morsku vilu. Devetu. Jedna Turska nam je i više nego dovoljna u manje od godinu dana. Kauboji ili indijanci, pakleni ili rajski, ribari ili ratari. Zovite se kako hoćete. Samo isprašite te Poljake večeras.